PAŠKO VELA Radikalna promjena u sisačkoj željezari

U sisačkom CMC-u gradi se nova čeličana vrijedna 60 milijuna eura. Zahvaljujući angažmanu predsjednika Uprave najžešći je udar krize prebrođen, narudžbe stižu i gotovo se cjelokupna proizvodnja izvozi u SAD i sjevernu Afriku.

Paško Vela rođen je prije 54 godine u obitelji profesionalnog ribara. Njegov otac i naraštaji prije njega bili su ribari koji su se prije Drugoga svjetskog rata bavili i trgovinom. Imali su desetak velikih jedrenjaka koji su se trgovali uglavnom po hrvatskoj obali Jadrana, ali i s Italijom. Nakon rata trgovina je ukinuta, tako da je obitelji ostalo ribarenje. Najstariji od tri sina, Paško, školovao se za pomorca i odmah zaposlio u Brodogradilištu Split.

Međutim, život me odnio sasvim drugim smjerovima. Volio sam promjene, tražio druge izazove. Počeo sam ubrzo raditi za njemačko-francusku tvrtku kao njezin glavni inspektor u gradnji novih brodova. Nakon toga prešao sam u internacionalnu inspekciju kuću Biro Veritas, njezin ured u Splitu, a ubrzo zatim, 1996., krenuo sam u Ameriku kao zaposlenik te grupacije. Ondje sam živio osam godina, imao sam ured na Srednjem zapadu. Godine 2004. vratio sam se u Hrvatsku i postao član Uprave splitskoga AD Plastika zadužen za proizvodnju i operativu. Prije godinu i pol sam došao raditi u CMC kao predsjednik Uprave. Do sada sam promijenio devet tvrtki, živio na devet adresa – ispričao nam je Vela u svojem uredu u Sisku potvrdivši još jedanput različitost od svojih prethodnika – uvijek je otvoren za medije.

U upravi tvrtke u Dallasu nisu baš najbolje gledali na moju otvorenost javnosti. Crna metalurgija sama je po sebi konzervativna djelatnost, no stvari se mijenjaju, tako da se danas i u Dallasu zna da ću ja javno progovoriti o problemima, uspjesima, planovima – tumači nam Vela.

Njegovo američko iskustvo, savršeno znanje engleskog jezika te iskustvo stečeno na različitim poslovima bili su ključni razlozi zbog kojih je odabran za predsjednika Uprave CMC-a. Moje iskustvo s čelikom i valjanjem cijevi nije osobito veliko, osim onoga iz škole, ali iskustvo u brodogradnji i na čeličnim konstrukcijama nije nimalo beznačajno. Osjećao sam se zbog toga spremnim prihvatiti tu dužnost jer imam potrebno tehničko znanje, naviknut sam razmišljati inženjerski, logički, i imam bogato menadžersko iskustvo. Amerikanci su to prepoznali, a meni je pak doći u Željezaru bio izazov, nešto što odgovara mojem karakteru. Teško da je u tome trenutku bilo moguće doći u težu situaciju. Željezara Sisak bila je na dnu, uništena i ostavljena, radnici su bezbroj puta do tada bili prevareni i izigrani, zato je malo tko u okruženju vjerovao da smo došli raditi, razvijati se i izgraditi najsuvremeniju željezaru u ovom dijelu Europe. U isto vrijeme imao sam i dobre izglede da promijenim stvari jer sam iza sebe imao CMC iz Dallasa, jaku tvrtku majku koja je davala dobre signale da će biti strpljiva, da ima pravi program i pravu strategiju za oživljavanje Željezare Sisak.

Usred financijske krize koja je vrlo brzo uzdrimala CMC Sisak, pa su radnici zbog manjka narudžaba otišli na kolektivni godišnji odmor, a dio ljudi morao je otići iz tvrtke, Paško Vela nije se libio javno progovoriti o problemima tvrtke, o strahu da bi kriza zauvijek mogla zatvoriti Željezaru ne bude li razumijevanja vlasnika i potpore zajednice. Obratio se državnim i gradskim vlastima tražeći pomoć, a dobio je i potporu američkog veleposlanstva i hrvatskih državnih tijela te, prije svega, vjeru vlasnika, središnjice CMC-a u Dallasu. Rezultati su impresivni: narudžbe su počele stizati, najviše iz SAD-a i sjeverne Afrike, tako da danas Željezara radi i izvozi pet tisuća tona na mjesec, gotovo cjelokupnu proizvodnju. Vlasnik je ostao dosljedan odluci da se u Sisku sagradi nova čeličana i završi modernizacija cijele željezare. U tijeku je gradnja nove čeličane vrijedne 60 milijuna eura koja će u puni pogon oko ovog Božića.

Idemo naprijed, preživjeli smo najžešći udar krize – ističe Paško Vela. CMC je, kaže, odlična tvrtka koja ljudima pruža mogućnost da u sretnu različitih kultura dobiju najbolje u toj organizaciji.

Ja sam na čelu dijela te tvrtke u Sisku koja je dobar miks američkoga i hrvatskoga poslovnog iskustva. Tim kojem sam na čelu internacionalan je. Naš šef Komercijale Hrvat je rođen u Kanadi, šef Operative Kanadanin je velikoga podrijetla, šefica Financija jest Poljakinja. Srednji dio menadžmenta sve su Hrvati. Zbog potrebe posla na kolegijima često govorimo engleski. To je važno zbog Amerikanaca jer pojednostavljemo postupak, ali i zbog Hrvata u Upravi koji tako stječu priliku govoriti i usavršavati svoj engleski da bi mogli unutar grupacije sa svojim kolegama u Americi komunicirati na istoj razini.

Taj mirni inženjer strojarstva i brodogradnje koji je u Minnesoti završio i MBA, magisterij na poslovnom području, 1979. oženio se ekonomističkom Gordanom. Iste je godine dobio prvu kćer Sonju, srednja kći Anka rodila se 1982., a najmlađa Mirna 1987. Sudionik je Domovinskog rata; kao vojnik bio je na fronti u okolici Zadra i preživio je nekoliko vrlo teških bitaka i žestokih napada.

Na radnom mjestu u tvrtki, ako sve teče po planu, Paško Vela do 18, odnosno do 18.30 sati. Tad odlazi u svoj unajmljeni stan na Zibelu u Sisku, nešto pojede i nastoji bar dva sata propješačiti sisačkim šetnicama. Siščani ga često vidaju na kupskom nasipu i šetnici.

Sisak je prelijep grad na tri rijeke. Nisam se ovdje još skućio, ali propješačio sam sve njegove nasipe, šetnice. Razmišljam da nabavim mali kupski čamac s ‘pentom’, nekoliko udica. Voda, more i rijeke podjednako smiruju čovjeka. Sâm na čamcu čovjek najlakše nađe svoj mir i vratiti unutarnju snagu – priča nam Vela. Veli da je u Sisku stekao nekoliko prijatelja s kojima šeće, ode na kavu, sjedne u društvu.