Računski sud Austrije

Poslovanje poduzeća unutar ÖIAG-a posve je neovisno o državnom utjecaju, s poslovodstvima pronađenim i izabranim na tržištu rada. Holding posljednjih godina djeluje ponajprije kao privatizacijska agencija. Njegov čelnik je predsjednik nadzornog odbora u sva tri poduzeća i jedina ‘veza’ politike s poslovanjem poduzeća.

U posljednje smo vrijeme suočeni s nizom afera u poduzećima kojima upravlja država. Svakim danom na vidjelo izlaze nove, u najmanju ruku poslovne nelogičnosti, a često i kriminalne radnje. Niz je kritika na račun najlošijeg poslodavca u Hrvatskoj – države koja ne zna kako upravljati svojom imovinom. No, ni u mnogo uređenijim državama upravitelji državne imovine nisu osobito omiljene ličnosti. Na čelu Austrijskoga industrijskog holdinga (Österreichische Industrieholding AG – ÖIAG) od 2001. je dr. Peter Michaelis, koji je posljednjih godina jedna od najkritiziranih osoba u Austriji. Pa, kako on to upravlja austrijskom imovinom?

Posljednjih godina Holding djeluje ponajprije kao privatizacijska agencija. Zadnji je primjer prodaja Austrian Airlinesa (AUA), koji je bio punih pola stoljeća (od 1958.) simbol Austrije na nebu i u zračnim lukama diljem svijeta, a koji od 3. rujna više nije u austrijskim rukama. S velikim gubicima u poslovanju i još većim otprijem kumuliranim dugovima, nacionalna zračna kompanija postala je dijelom koncerna Lufthanse.

Nakon što je Austrijski industrijski holding prodao udjel od 41,56 posto AUA, a i većina ostalih dioničara prihvatila ponudu Lufthanse o otkupu dionica za cijenu dalje iznad burzovne, Lufthansa je postala vlasnik više od 90 posto AUA, kompanije koja sa svojom regionalnom kćerkom Tyrolean (Austrian Arrows) i čarterskim Lauda Airom s 91 avionom leti na 120 destinacija diljem svijeta.

U slučaju Austrijske pošte, u kojoj država ima apsolutnu vlasničku većinu, kontrola poslovanja sa svih aspekata spada i u resor Računskog suda Austrije, ugledne i neovisne institucije čiji kontrolori pod lupu uzimaju korisnike državnog novca. Ako Ustavni sud Austrije prihvati nedavni zahtjev Računskoga suda da ima pravo kontrolirati i poduzeća u kojima državni utjecaj prevladava i praktički, a ne samo formalno (dakle, i u onima u kojima je udjel države u vlasništvu iznad 25 posto), a za što su povod nepravilnosti u vezi s gradnjom novog terminala Bečkog aerodroma, tada će Računski sud moći kontrolirati i OMV i Telekom – tako dugo dok ÖIAG u njima drži više od 25 posto.

Austrija je Lufthansi praktično darovala svoga gubica opterećenog prijevoznika, prodavši svoj udjel za svega 366 tisuće eura. Štoviše, Austrija se obvezala pokriti 500 milijuna eura, što je oko jedne trećine ukupno nagomilanih obveza AUA. Lufthansa se pak obvezala da će Austriji isplatiti dio od eventualnog profita koji AUA stvorio svojim razvojem u naredne tri godine, no taj udjel u poslovnom uspjehu ne može biti veći od 162 milijuna eura. To je upravo toliko koliko je Lufthansa bila spremna platiti ÖIAG-u i ostalim dioničarima za preuzimanje AUA. Lufthansa će, zasad, otpustiti oko 1.000 od ukupno gotovo 8.000 uposlenih u AUA-u, ali će većinom zadržati mrežu letova, posebice u Srednjoj, Južnoj i Istočnoj Europi, u kojoj je AUA dobro pozicioniran.

Poslije odlaska AUA iz portfolija ÖIAG-a, Austrija u ovom holdingu drži udjele u samo još tri poduzeća notirana na tržištu vrijednosnica: Austrijskoj pošti, OMV-u i Telekomu Austria.

U 20. bečkoj općini, u Drezdenskoj ulici, šesti kat jedne oveće poslovne zgrade zauzima ÖIAG. Dr. Peter Michaelis, predsjednik njegova Poslovnog odbora s mandatom do 2011., poznat je kao ljubazan i ugodan sugovornik. Austrijanac, rođen 1946., Michaelis je prije dolaska u ÖIAG-u napravio karijeru u poznatome njemačkom poduzeću Mannesmann AG.

Neki kažu da bi bolje bilo da mu je titula liječnička, jer pažljivo i temeljito analizira sve parametre prije odlučivanja – ali to je ponekad prekasno! U slučaju AUA upravo se potvrđuje da je predugo oklijevao te na kraju ne samo darovao nego čak morao dodati i hrpu novca jedinom interesentu.

U vezi s AUA-om Michaelis izjavljuje: – Bio je to zaista težak zadatak, ali sada možemo reći da se isplatio – kako za AUA, tako i za konačnici i za cijelo austrijsko gospodarstvo. Rezultat je dobar za uposlene u AUA-i, za putnike u Austriji, ali ne i za Austriju kao poslovnu lokaciju. Efekti te odluke bit će u potpunosti vidljivi vjerojatno tek za nekoliko godina, naime, kada svima postane jasno što snažni AUA znači za Beč i Austriju kao privrednu lokaciju.

Prvi čovjek ÖIAG-a mora imati snažne živce. Ako se želi prodati državno poduzeće u vrijeme kada dobro posluje, kritičari napadaju uništavanje zlatnih koka; ako se prodaje u razdoblju gubitaka, kritizira se da kasno reagira i ostvaruje slab prodajni rezultat. Osim toga, konstantno se u medijima napadaju mjere racionalizacije u preostalim poduzećima ÖIAG-a, konkretno namjera Pošte da zatvori mnoge troškovima opterećene poštanske uredi u malim, zabačenim mjestima, čiju ulogu trebaju preuzeti tamošnji trafikanti i drugi maloprodajni objekti.

Ono što ÖIAG razlikuje od većine načina upravljanja državnim poduzećima u drugim državama jest da Austrija u tom modelu upravljanja formalno nema utjecaja na njihovo svakodnevno poslovanje. Austrija ima niz poduzeća u državnom vlasništvu. Neka od njih su u vlasništvu pokrajina, neka federacije. Među potonjima, neka su u potpunom vlasništvu Republike Austrije i njima država neposredno upravlja putem relevantnih ministarstava. Takva su, primjerice, ASFINAG (Dioničko društvo za financiranje autocesta i brzih cesta), zatim BIG (Savezno društvo za nekretnine), ÖBB (Austrijske savezne željeznice) itd. U nekim država ima većinski vlasnički udjel, primjerice u Austrijskoj kovnici, u Verbundu, najvećem domaćem proizvođaču i distributeru električne energije (u kojem posebnim ustavnim zakonom mora održati većinu i ima 51 posto udjela) te u nekim drugima.

Austrijski industrijski holding ÖIAG ima temelje u podržavljenoj industriji poslije Drugog svjetskog rata. Austriju su okupirali saveznici. Sovjetska uprava je odmah počela preuzimati vlasništvo nad njemačkom imovinom, pa je parlament Austrije donio odluku o njezinu cjelokupnom podržavanju. U 1967. je podržavljenu industriju preuzela Austrijska industrijska uprava, koja je 1970. transformirana u ÖIAG. Taj holding je u međuvremenu nekoliko puta restrukturiran. Mješoviti koncerni ÖIAG-a razbijeni su, privatizirani, a njihovi dugovi sanirani od prodaje na burzi. Tako je posljednjih desetljeća, naročito od 1993., povijest ÖIAG-a zapravo povijest prodaje državnih poduzeća. ÖIAG otad djeluje ponajprije kao privatizacijska agencija. Od 1993. svaka nova savezna vlada daje ÖIAG-u privatizacijski nalog i drugim instrumentima odlučuje o tome koji se udjeli u kojim poduzećima trebaju privatizirati.

Potkraj 1980-ih i u 1990-ima ÖIAG je proveo privatizaciju, u cijelosti ili u dobroj dijelu, OMV-a, čeličana i drugih tvrtki VOEST-Alpine, zatim svjetski poznatog proizvođača (specijalnih) čelika Böhler-Udholma, Austrijskih solana, Mobilkoma, Bank Austrije, Austria Tabaka i više drugih poduzeća. Zakonom iz 2000. ÖIAG je od Vlade dobio nalog da se posve, većinom ili manjim dijelom riješi državnog udjela u Austrijskoj državnoj tiskari, aukcijskoj kući Dorotheum, Bečkom aerodromu, Austrijskoj poštanskoj štedionici, kao i u Telekomu Austria, Austrijskoj pošti te u nekim drugim poduzećima. Taj je posao obavljen do 2006. Lani je odlučena, a ove godine provedena prodaja gubitničkog AUA.

Tri poduzeća pod upravom ÖIAG-a – Austrijska pošta, OMV i Telekom Austria – lani su ukupno imala više od 85.000 zaposlenih, ukupan promet od 33 milijarde eura i dobit prije poreza od 2,4 milijarde eura. Ona imaju potpuno neovisne, na tržištu rada pronađene i izabrane poslovodne odbore. Sam ÖIAG vrlo je ‘vitka’ tvrtka, sa svega 22 zaposlena.

Osim što je predsjednik Poslovnog odbora ÖIAG-a, Michaelis je predsjednik nadzornog odbora u sva tri poduzeća iz holdinga. Prema tome, on je jedina potencijalna ‘veza’ politike s poslovanjem poduzeća. Nadzorni pak odbor ÖIAG-a čine ugledni poslovni i pravni stručnjaci, većinom sadašnji ili bivši generalni direktori više poznatih austrijskih, njemačkih i multinacionalnih poduzeća (Magna, Daimler, Siemens, Austropapier i dr.), kao i predstavnici radnika ÖIAG-ovih poduzeća.

Deset članova Nadzornog odbora iz redova poznatih privrednika dijelom se mijenjaju svake tri godine, a nove članove bira Odbor sam. To osigurava neovisnost o političkom utjecaju – Vlada jedino na početku svojeg mandata samo daje privatizacijski nalog. Naravno, privatizacijskim nalogom se zahtijeva očuvanje, koliko je moguće, radnih mjesta, zatim Austrija kao poslovne odnosno istraživačko-razvojne lokacije i ostvarivanje drugih državnih ciljeva. Međutim, izvedba privatizacije i upravljanje poduzećima koja su ostala u vlasništvu izvan su dosega Vlade i trenutačnih političkih interesa, uvjeravaju me u ÖIAG-u.

Da ÖIAG-om rukovode političari Boris Nemšić nikad ne bi bio došao na čelo Telekoma, podsjeća jedna Michaelisova suradnica. Rođen u hrvatskoj obitelji u Sarajevu 1957. Nemšić se 1984. kao diplomirani inženjer doselio na poslijediplomski studij u Beč i tu napravio karijeru, postao generalni direktor grupacije Telekom Austrija, što je bio donedavno, kad je prihvatio jednu ponudu iz Rusije. Ovakav depolitizirani model privlači delegacije iz cijelog svijeta. Nedavno su u sjedištu ÖIAG-a bili i predstavnici Kine, koji dobro znaju da upravljanje državnom imovinom nije jednostavno.

ÖIAG se kao model pokazao dobrim. Posljednjih smo godina pokazali svoj know-how i ekspertize, pridonijeli razvoju tržišta kapitala i Austrije kao poslovne lokacije. ÖIAG i njegov Nadzorni odbor politički su neutralni. To honorira i tržište kapitala. Prethodno nagomilani dugovi u međuvremenu su posve isplaćeni. Državi redovito isplaćujemo dividende. Politika treba razmisli kako bi se takav smisleni instrument ubuduće mogao iskoristiti i u drugim područjima – smatra Michaelis te dodaje: – Politika može biti dobar ili loš poduzetnik. Pritom je, kao poduzetnik, uvijek u opasnosti, jer prije izbora najednom dominantni postaju interesi koji nisu na cijeni kod ostalih investitora. Činjenica da postoji ÖIAG već sama po sebi pridonosi da se takva ‘pohota’ ne prenosi u poduzeća.