Spašavanje banaka

Prošle godine, 15. rujna zaposlenici Lehman Brothersa ostali su bez svojih radnih mjesta.

S propašću velike američke banke Lehman Brothers polovinom rujna prošle godine službeno je počela jedna od najgorih kriza, koja je zahvatila gotovo sve svjetske ekonomije. Donijela je rast nezaposlenosti, pad BDP-a, potrošnje i strah od potpunog financijskog sloma. Ipak, na godišnjicu početka krize neki su, poput Njemačke, Francuske i Japana, objavili službeni izlazak iz recesije.

Dok mala zemlja za veliki kriminal tek čeka svoju špicu krize, za koju, zapravo, više nitko i ne zna kad će se dogoditi, je li se dogodila ili se upravo sada događa, svijet se nastavio vrtjeti u svom uobičajenom smjeru. Kriza je, kažu, prošla, i to, kao da je namjerano, upravo nekih godinu dana nakon što je počela. Usprkos tomu što se šuljala neko vrijeme, ljudi kao ljudi žele datum da bi prigodno obilježili svaku svoju brljetinu u povijesti. Kriza je stoga službeno počela 15. rujna 2008., kad je američka Vlada pustila banku Lehman Brothers, jednu od deset najvećih u Americi, vjerojatno i svijetu, da se otkrila u propast.

Godinu dana poslije svijet polako dolazi k sebi: sve veće ekonomije bilježe skromne pluseve, od Francuske preko SAD-a i Njemačke do Japana, i sve je ponovno ružičasto. Do sljedećeg kolapsa. Prema Eurostatu, pad gospodarske aktivnosti za 16 članica eurozone bio je samo 0,1 posto u drugom ovogodišnjem tromjesečju, a na razini cijele Unije, svih 27 članica, prijašnja je brojka revidirana, pa je pad BDP-a sićušnih 0,2 posto. Sve pet.

Nitko osim ljudi izravno vezanih uz poslovanje banke nije lio previše suza ili osjećao pretjerano žaljenje za Lehmanom, no protok vremena pokazao je da je ta investicijska banka, koliko je god riječ o zasluženoj propasti, u širem kontekstu stvari izvukla deblji kraj. Ona će, naime, ostati jedina banka koja je stvarno propala. Povijest joj osim te dodijelila i vrlo uvaženu ulogu službene začetnice jedne od najgorih kriza, prvo financijske pa potom i gospodarske.

Definicija događanja koja su dobila oznaku ‘krize početkom 2000-ih’ govori o općem padu gospodarskih aktivnosti koji se dogodio zbog financijske krize iz 2007. Slom financijskog sektora počeo je nakon pucanja tržišta drugorazrednih hipotekarnih kredita, što malo komu nešto znači. Prevedeno na razumljiv jezik, to znači da se pozajmljivalo novac osiguran nekretninom do mjere do koje taj novac više nije imao nikakvo uporište u realnoj ekonomiji. Samo po sebi i ne zvuči kao velik problem, ali postoji nezgodna ‘caka’. Naime, vrijedni financijski sektori Wall Streeta i njihovi kolege diljem svijeta u kasnijim fazama piramide te su dugove počeli prepakiravati u vrijednosne papire i preprodavati dalje, zbog čega su prvotni krediti učinkom multipliciranja odjednom prerasli u iznose za koje ni izdake više ne postoji jamstvo ili vrijednost koja ih može poduprijeti. Kako su se ti financijski proizvodi krajnje ezoteričnih naziva (SIV, CDO itd.) u međuvremenu raširili po svim ‘razvijenim’ financijskim tržištima, aktiviranjem virusa pogođene su sve bogate svjetske ekonomije.

Naravno, potpunim hlađenjem financijskog sektora, pa tako i njegove temeljne uloge kao pozajmljivača novca, problemi su počeli zahvaćati i realni sektor.

Konačna eksplozija počela je prošle godine, otprilike upravo u ovo vrijeme. Najprije je Bear Stearns, jedna od velikih investicijskih banaka, živu glavu spasio ulijetanjem u naručje JP Morgan Chasea za dva dolara po dionici. Fannie Mae i Freddie Mac, institucije koje su jamčile više od pola svih hipotekarnih kredita u SAD-u, pred kolapsom su i prelaze u državne ruke. Prijelomni je to potez jer pokazuje smjer u kojem će se kretati politika spašavanja. U ekonomskom životu gotovo zaboravljena, država se sada vraća na velika vrata.

Merrill Lynch pod pritiskom države kupuje Bank of America, a siroti Lehman postaje Pedro. U listopadu kriza je već u Europi, a predsjednik Bush odbrava prvi paket od 700 milijardi dolara za kupovinu toksičnih sredstava iz bankovnih bilanci, no tadašnji ministar financija Paulson već sljedeći mjesec odlučuje da će ipak veći dio tog novca iskoristiti za rekapitalizaciju banaka, odnosno pobrinuti se da sve dođe na staro.

Unatoč pokušajima da djeluju ujedinjeno u borbi s krizom, vlade gospodarskih sila odlučuju spašavati svaka samu sebe. Koraci, zapravo, imaju istu inspiraciju, izvede variraju. Temeljni koncept jest pobrinuti se za propadajuće banke ‘ad hoc’ renacionalizacijom, što se pokazalo uspješnim. Financijska kriza je početkom 2009., samo da bi je naslijedio realni sektor s vrlo realnim posljedicama. Britanski BDP pada 1,5 posto u posljednjem kvartalu 2008., francuski 1,9 posto u prva tri mjeseca 2009., i teško je naći zemlju koja nije osjetila pad BDP-a, potrošnje i kreditiranja te rast nezaposlenosti. Vrijeme je za povratak Keynesu, Friedman je mrtav.

Nakon saniranja štete u financijskom sektoru državne kasice prasice počinju krpati unakaženu ekonomiju velikodušnim paketima poticaja preuzimajući tako ulogu glavnog investitora. Novi predsjednik Obama potpisuje paket poticaja težak 787 milijardi dolara koji ulaganjem u infrastrukturu, porezne olakšice, pomoć federalnim jedinicama itd. smjera oživiti mrtno kljuse. Primjer uobičajeno sporim europskim tempom prate i sve druge velike ekonomije u Europi svojim paketima od kojih je svaki malo drukčiji od onog drugog. Nijemci su nakon poduljeg kalkuliranja i promišljanja razvazali vreću i ekonomiji dali 23 milijarde eura u prvom obroku namijenjene obnovi i gradnji prometnica, davanju kredita i uvođenju poreznih olakšica, da bi dva mjeseca poslije, u siječnju ove godine iskrcali još 50 milijardi eura za smanjenje troškova zdravstva, škole, poreze itd. Istim linijama kretali su se i Francuzi, koji su za svoje reanimiranje ekonomije izdvojili 26 milijardi eura. U igri je opet bilo ulaganje u infrastrukturu, istraživanje, obrazovanje i potpora lokalnim vlastima.

Naslovi posljednjih tjedana kažu da su Francuska, Njemačka i Japan počeli izlaziti iz recesije prema pozitivi. U drugom ovogodišnjem kvartalu prve dvije zabilježile su 0,3 posto rasta BDP-a, što je svakako ugodna vijest nakon prvog kvartala u kojem je njemačka ekonomija zabilježila kontrakućiju od 3,5 posto, a francuska od 1,2. Oporavak tih dviju ekonomija vodio se većom potrošnjom, kako javnom tako i privatnom, i smanjenjem uvoza. Analitičari, oprezni nakon neugodnih lanjskih iskustava, upozorili su, doduše, da ne treba još otvarati šampanjac jer je riječ o kratkoročnim učincima spomenutih mjera. Poenta je ipak u tome da je ekonomija naglo stala, a sada je pokrenuta s mrtve točke. I Japan, zemlja koja se također namučila s recesijom zbog svoje ovisnosti o izvozu i potrošnji na Zapadu (pad BDP-a od 13,1 posto u posljednjem tromjesečju prošle godine), ugodno je iznenadio s 3,7 posto rasta na godišnjoj razini u drugom kvartalu.

U anglo-američkom svijetu, podrijetlu krize, još nema dobrih vijesti. Dapače, britanska ekonomija sažela se i više od očekivanih 0,8 posto u drugom kvartalu. Njezin je problem nešto dublje prirode jer je udio financijskog sektora, odnosno londonskog Cityja, bio znatno veći u ukupnoj ekonomiji nego što je to bio slučaj u drugim europskim zemljama, a razvoj događaja prouzročio je preispitivanje poželjnosti robosnog Cityja u budućnosti. Preko bare, SAD se još ne može pohvaliti i službenim izlaskom iz krize, ali i njegove su nade porasle. Bivši šef FED-a Alan Greenspan, predmet mnogih kritika u jeku krize, osjetio se dovoljno samouvjerenim da istupi u javnosti i očituje se o američkom gospodarstvu. Slijedeći razmišljanja kolega, i on je rekao da su znakovi oporavka vidljivi (prodaja vozila, gradnja kuća, pad robnih zaliha, rast cijena dionica), no da trend nije još ukorijenjen.

Za razliku od velikih, koji su si mogli priuštiti još veći dug za izvlačenje iz moćvare, mali si to, nažalost, jednostavno nisu mogli priuštiti, pa su odlučili pokušati štedjeti i čekati da oluja prođe. Baš kao što su pali sa svojim vlasnicima, sasvim je sigurno da će se s njima i dignuti usprkos i dalje uglavnom vrlo lošim pokazateljima. Ipak, daleko od toga da je to cijela priča. To su bili tek simptomi nekih dubljih i dugotrajnijih procesa od kojih većinu nije lako dokazati, no to ne znači da nisu na djelu. Od najdubljih uzroka dva su dugotrajni procesi. Prvi je polagano i neizbježno odlijevanje industrijske proizvodnje iz Amerike i razvijenog svijeta u zemlje u razvoju, što fundamente ekonomije – proizvodnju – premješta drugamo. Proizvodnja kod kuće zamijenjena je potrošnjom kod kuće. Nema problema, ali to znači zaduživanje. I tako se Amerika desetljećima zaduživala prodajući svoj dug upravo onima koji proizvode robu koju joj prodaju (prije svih Kinezima). Ta je praksa bila dopunjena monetarističkim konceptom Miltona Friedmana i ultrakapitalističkom filozofijom koja je dovela do zamisli o prepakiravanju dugova s nepostojećim jamstvom i posljedično manjka bilo kakvog nadzora nad bankarima.

Fiskalna politika kao instrument u rukama države više nije imala racionalnu ekonomsku ulogu, osim da troši novac. Umjesto nje tu je bio FED, koji je polako povećavao novčanu masu. Od sto posto novčane mase u optjecaju u SAD-u danas je samo otprilike tri posto fizički novac, a preostalih 97 posto brojka je u računalu. Pa je tako s računala na računalo, iz banke u banku, novac stvoren doslovno iz zraka i pretvoreno u državnu obveznicu koju kupe, recimo, Kinezi, distribuirajući se putem komercijalnih bankaka, dobivao do devet puta veću vrijednost od nominalne. Pa dodaš kamate…