2 od 6

Nagrade za najbolje dionice i investicijske fondove u 2008. dodijelit će se 21. rujna u Hypo centru u Zagrebu. Unatoč financijskoj krizi, konkurencija za Zlatnu dionicu i Zlatni udjel nikad nije bila brojnija.

Financijska kriza, na domaći tržište kapitala ‘uvezena’ još početkom prošle godine, svoj je zamah doživjela pretkraj 2008., nakon što je u rujnu propala američka investicijska banka Lehman Brothers, što je uzdrmalo dionička tržišta u cijelom svijetu. Globalizacija i vrlo brzi protok informacija cijelom zemaljskom kuglom utjecali su na to da su domaći brokeri, fondovski menadžeri i individualni ulagači cijelu jesen i zimu svoje financijske odluke temeljili više u skladu sa situacijom na globalnim tržištima SAD-a, Japana i Europe, a mnogo manje na fundamentima pojedinačnih kompanija izlistanih na domaćoj burzi. Nesigurnost koja je u jednom trenutku prijetila potpunim kolapsom najrazvijenijih tržišta kapitala zahvatila je i Hrvatsku, tako da je Crobex s vrijednosti od 5.245 bodova početkom 2008. potonuo na 1.722 boda na kraju prošle godine. Strah i paniku kao emocije koje utječu na investicijske odluke i profesionalaca i amatera u dioničarstvu nikako ne treba zanemariti, zbog čega je i domaće tržište kapitala potkraj godine funkcioniralo u skladu s psihologijom krda, a ne prema valuaciji i ocjenama perspektive pojedinačnih kompanija u nadolazećim kriznim vremenima.

Devet mjeseci naknadne pameti pokazalo je da je ipak postojala razlika između otpornijih i manje otpornih na krizu, pa su ulagači koji su pravilno procijenili snagu tvrtki da se nose s krizom, koja se u Hrvatskoj zrcalila ponajviše u dostupnosti novih kredita i naplativosti obavljenih poslova, danas na dobitku. Naravno, to se može tvrditi samo za one koji su u investicije na burzi ušli na vrhuncu tzv. medvjedega tržišta. Starim pak burzovnim igračima i fondovima osnovanima prije 2008. to malo znači jer je njihov ukupni gubitak još veći.

S obzirom na to da na Zagrebačkoj burzi u prošloj godini nije bilo važnijih događanja poput inicijalnih javnih ponuda, organizatori dvanaeste Zlatne dionice ove godine ne dodjeljuju posebne nagrade kao što je to bio običaj prošle godine, no donošenje nove zakonske regulative moglo bi pripomoći osnaženju tržišta kapitala u budućnosti. Zakon o tržištu kapitala koji je na snagu stupio prvoga dana 2009. promijenio je ‘regule’ poslovanja za sve sudionike na tržištu i uveo gotovo sva pravila uvriježena u zemljama Europske unije.

Ukinuta je prisilna kotacija javnih dioničkih društava i nametnuta mnogo veća transparentnost društava izlistanih na burzi i svih vrsta investicijskih fondova. Počeo je djelovati i Fond za zaštitu ulagatelja, a investicijska društva sama su u suradnji s regulatorom inicirala osnivanje posebnog fonda koji bi društvima u problemima pomogao u isplati ulagatelja. Taj Fond za stabilnost, aktivna reakcija industrije i regulatora, na svu sreću nije morao obavljati svoju zadaću u cijelosti (isplatiti ulagatelje) jer već je njegovim osnutkom spriječen dodatni val panike i povlačenja uloga u investicijskim fondovima.

Nova pravila ZSE-a donesena u lipnju omogućuju osnivanje ‘prime marketa’, tržišta dionica s najvišim standardima transparentnosti prema javnosti, osigurane likvidnosti aktiviranjem tržišnih specijalista – ‘market makera’ – a u pripremi su i složeni financijski instrumenti poput ‘short-sellinga’ i derivativa. S prvim danima rujna počelo se računati i uži burzovni indeks Crobexa 10, u kojemu se nalaze najlikvidnije hrvatske dionice, a uvršavanje nekih dionica u regionalne indekse na burzama u SAD-u i Europi navodi na zaključak da strani ulagači intenzivno razmišljaju o povratku u Hrvatsku, koja kao ‘emerging market’ ponovno postaje atraktivna. Za ponovni uzlet burzovnih indeksa to je vrlo dobra vijest.

Za 2008. nominirano je 70 dionica (u 2007. bilo ih je 66). Kriteriji za nominaciju dionica sljedeći su: prva (ili najjača kotacija ili 75 posto dana trgovanja od dana uvrštenja, odnosno kotacije) i najmanje 10 milijuna kuna prometa na tržištu kapitala za ostale dionice. Stručni ocjenjivački sud najbolje dionice bira isključivo od nominiranih dionica. Podatke za nominirane dionice izračunala je Zagrebačka burza. Nakon toga najbolje glasovanjem bira stručni ocjenjivački sud u kojem su brokerske kuće i investicijski te mirovinski fondovi. Svaki predstavnik žirija bira tri najbolje dionice, od kojih prvoplasirana dobiva pet bodova, druga tri, a treća jedan bod. Zbroj bodova daje ukupnog pobjednika u svakoj kategoriji.

U izboru najboljih investicijskih fondova upotrebljavaju se strogije matematičke formule za izračun, a osnovni su kriteriji prinos fonda (društva), rizičnost i njegova veličina. Bira se i najbolje društvo za upravljanje fondova, za čiji će izbor osim egzaktnih kvantitativnih kriterija biti zadužen i žiri sastavljen od novinara koji su u svojim redakcijama zaduženi za praćenje tržišta kapitala i investicijskih fondova. Za izbor najuspješnijih nominirana su 74 fonda.

Razlog padu profita glazbenih industrijalaca u prvom je redu njihovo uporno odbijanje novih pravila igre koje je nametnuo internet, tako da danas vrhunje ubiru kompanije poput Applea koje su u svoj poslovni model uklopile glazbene sadržaje i gomila nezavisnih ‘labela’ i samo-stalnih izvođača koji su shvatili da se s internetom ne treba boriti, nego ga prihvatiti kao novu realnost u distribuciji i marketingu glazbe kao sadržaja. Paradoks broj dva: za cijenu jednoga glazbenog CD-a u Hrvatskoj se može dobiti jednomesečni ‘flat-rate’ pristup internetu. Za to se vrijeme, koristeći se ‘peer-to-peer’ glazbenim servisima, ‘torrentima’ ili nekim drugim načinima, može doći do gotovo svega objavljenog u bilo kojem glazbenom žanru. Jest da je ilegalno, no sankcije su toliko rijetke da internetska generacija misli da je njezino pravno pravo posjedovati svu glazbu koju želi i kad to poželi. Korištenje sva je u tome da su veliki medijski igrači u glazbi s porastom internetskog pristupa i izumom mp3 formata izgubili monopol koji je unatoč proklamiranoj negativnosti ipak omiljeno poslovno okružje svih velikih korporacija.

Iako monopol je bilo ni prije, jer su s pojavom audiokaseta i jeftinih CD-ova korisnici vrlo lako mogli dijeliti glazbu, internet ga je potpuno ukinuo. Naime, danas za razmjenjivanje glazbe ne treba poznati izvor ni biti blizu njemu jer on je uglavnom anonimac, a marginalni je trošak, kao što to obično nazvati Chris Anderson, toliko blizu nuli da ga možemo smatrati nepostojećim. Stoga korisnici s pravom misle da nije opravdano plaćati skupe CD-ove ako je trošak njihove izrade čak i u kućnoj radinosti toliko malen da ne opravdava cijenu od stotinjak kuna u CD-shopu. Velike glazbene korporacije reći će da u cijenu CD-a ulazi i skup marketing i promidžba u drugim medijima, no internetska se generacija više ne koristi tim kameralima da bi doznala koja je glazba danas ‘in’. Današnji glazboljupci radije će poslušati utjecajne blogere ili prijatelje na socijalnim mrežama zato što su njihova stajališta originalna i iskrena, a ne produkt plaćene medijske kampanje. To pruža priliku i gomili ‘malih’ izvođača, koji za ozbiljniju zaradu u vremenima prije interneta nisu imali izgleda zbog dvaju razloga: slabog marketinga (danas to mogu postići putem interneta) i nemogućnosti da dospiju na police glazbenih prodavaonica (internet već neko vrijeme pruža neograničene mogućnosti skladištenja glazbe).

Kako veliki igrači mogu nastaviti dalje? Mnogo ljudi koji promišljaju o glazbi misli da to mogu jedino ako korjenito promijene pristup biznisu kojim se bave i potpuno ga prilagode standardima koje su sami korisnici glazbenih sadržaja uspostavili na internetu. Najdalje je u tome došao Gerd Leonhard, jedan od blogera koji je svoja stajališta izrazio u nekoliko eseja i knjiga, od kojih je najvažnija ‘Glazba 2.0’, koja je, s obzirom na to da je izdana prema licenciji Creative Commons, prevedena i na hrvatski i dostupna je besplatno. On je termin kojim se služi – ‘glazba kao voda’ – posudio iz izjave Davida Bowieja. Glazba bi prema njemu trebala biti dostupna svagdje i bilo kad svim svojim korisnicima, a autorska prava izvođačima i glazbenim tvrtkama plaćala bi se prema broju slušatelja i pojedinačnih izvedaba.

Za to treba uspostaviti kvalitetan globalni način digitalnog licenciranja, što informatički i nije toliko težak zadatak: dovoljno je u sverpisutne mp3-ice ubaciti ‘tagove’ koji bi to kontrolirali i ostavljali digitalne tragove koje bi prikupljala globalna organizacija slična američkoj RIAA-i ili hrvatskom ZAMP-u koja bi prema broju izvedaba doznacivala novčane iznose autorima i vlasnicima prava. Korisnici bi prema Leonhardu s druge strane plaćali fiksnu, ‘flat-rate’ naknadu koja bi im omogućavala da na bilo koju digitalnu platformu (računalo, mp3-playeri, mobiteli) u svakome trenutku ‘skinu’ neograničenu količinu glazbe. Analogiju autor vidi u europskom načinu TV pretplate, koja je u većini zemalja EU, kao i u Hrvatskoj, zapravo oblik poreza na TV uređaje i obvezatna je za sve. To bi stvorilo sasvim pristojan fond iz kojega bi se financirali glazbenici i diskografi.

Glazba u videoigrama, reklamama i filmovima plaćala bi se odvojeno, a tu su i koncerti, ekskluzivne snimke, melodije za mobitele, odjeća i audiosadržaji koje bi ‘fanovi’ drage volje i dalje plaćali svojim omiljenim bendovima. Tvrtka koja ide u tom smjeru – ‘all-round’ promociji glazbenika – jest Live Nation, promotor Madonna, U2, Shakire i Jay-Z-ja, s kojima su potpisani ugovori u iznosima od 100 milijuna dolara naviše i koji podrazumijevaju postotak od svih tih oblika promocije, a ne samo od prodaje glazbenih CD-ova. Upravo ti izvođači, predvođeni irskim rokerima U2, danas ruše rekorde u zaradi od glazbenih turneja.

Nekim izvođačima takav način komercijalizacije njihovih autorskih uradaka već danas donosi pristojan novac: zapanjujuće zvuči podatak da čak 20 posto prihoda pjevačice Rihanne potječe od prodaje melodijsa za mobitele. Radikalniju je varijantu prije nekoliko godina s popriličnim uspjehom iskušao i Radiohead. Taj je bend svoj album ‘In Rainbows’ ponudio obožavateljima u digitalnom formatu za cijenu koju sami odrede, a koja može biti i nula. Iznenađujuće, prosječna cijena bila je šest dolara, dvostruko manja od one prosječne cijene CD-a. Ali budući da su marginalni troškovi bili vrlo niski, profit ostvaren na taj način sigurno je bio veći nego da je album bio dostupan samo u prodavaonicama. Takav potez nije previše štetio prodaji njihova CD-a koji je u ‘de luxe’ verziji stigao u prodavnice dva mjeseca poslije; album je zauzeo prva mjesta na top-listama u SAD-u i Velikoj Britaniji. Internet je već ugasio dvije od šest najvećih glazbenih etiketa. Iako će se trend nastaviti to ne znači kraj glazbene industrije nego novi početak za one koji zbog monopolna koji je vladao u prijašnjim vremenima prije interneta nisu imali šanse za poslovni uspjeh.

I onda kažu da internet nije pravedan.