Mnogo toga zanimljiva u svijetu medija dogodilo se ove godine. Za filmsku će branšu 2009. biti upamćena i po konacnom uzletu komercijalne eksploatacije nove 3D tehnologije gledanja filmova. Kada kažemo nove tehnologije, onda treba nakratko napraviti razliku između donedavne prošlosti i budućnosti.
3D bio je hollywoodska fiksacija posljednjih nekoliko desetljeća, koja je rijetkim uspjesima na trenutke uspjela fascinirati kritiku i publiku. Ni filmovi koji su prikazivani u tome formatu, a ni sama tehnologija, nisu bili na razini klasične dvodimenzionalne kinematografije. No, ulaskom u novi milenij stvari su se drastično promijenile. Kao prvo, sama se tehnika znatno unaprijedila. Umjesto šarenih papirnatih nacala s dvobojnim folijama posjetitelji kina dobivaju kvalitetne aktivno polari-zirane plastične naočale. Slika i osjećaj trodimenzionalnosti sada su znatno kvalitetniji i realističniji. Također, zbog dodatnog ugođaja konzumet je spreman platiti i do 30 posto veću cijenu ulaznice, što je više novca i za prikazivače i za distributere.
Prijodi od 3D verzije filma, ako istodobno postoji i ona konvencionalna ‘dvodimenzionalna’, mogu narasti do čak 60 posto ukupne zarade, što je golem udjel u prometu za format koji su do prije deset godina proglasili mrtvim. Sami su distributeri stvorili ekskluzivni sadržaj koji je nemoguće piratizirati i koji je uistinu doveo do povećanja prometa na blagajnama. No, uza sve te dobre vijesti, odmah ide i jedna loša: novija i bolja tehnologija znatno je skuplja i zahtijeva ozbiljna financijska ulaganja. Stara 3D tehnologija bila je dostupna za ‘vječne’ 35 mm analogne projekitore, dok je nova isključivo vezana uz digitalne 2K ili 4K projektore.
Svaki od tih projektora vrlo je atraktivna, ali i skupa igračka vrijedna i do 100 tisuća dolara. S druge strane ta ista digitalna tehnologija trebala bi jednog dana uvelike smanjiti troškove distribucije kada nestanu još uvijek skupe analogne filmske vrpce, i to ne samo na spomenutim 3D filmovima nego na apsolutno svim dugometražnim u distribuciji.
Priča zvuči idealno u teoriji, ali cijena investiranja u digitalne projektoare koju bi po pravilu trebali snositi prikazivači, a na troškovima distribucije bi trebali zaraditi ponajprije distributeri, pokazala se kao kamen spoticanja u mnogim zemljama. I tada je rođen ‘VPF’ ili skraćenica za ‘virtual print fee’, naknada ili popularnije zvana subvencija s kojom bi hollywoodski studiji financirali instalaciju digitalnih projektori u kinima. Model je trenutačno u implementaciji i, gdje je zaživio, daje konkretne rezultate s kojima su obje strane zadovoljne.
Cijelu 3D priču ponovno su podgrijali prije nekoliko godina dva Roberta: Rodriguez sa ‘Spy Kidsima’ u još staroj analognoj tehnici i Robert Zemeckis s ‘Polarnim Ekspresom’ u IMAX 3D tehnici. Nakon prvih rezultata bilo je jasno da postoji interes, a pogotovo počne li se upotrebljavati atraktivna digitalna slika u trodimenzionalne svrhe. Disney je zatim reizdao Bartonovu ‘Božićnu noćnu moru’ i novi film ‘Žutu minutu’ u digitalnom formatu i lavina je krenula. Pred nama su obnovljena trodimenzionalna reizdanja prvih dviju ‘Priča o igračkama’ kao uvod u treći nastavak koji počinje u ljeto iduće godine. Zatim već spomenuti Zemeckis predstavlja Dickensovu ‘Božićnu priču’ s Jimom Carreyjem.
