Home / Mediji i publikacije / Internetom ćemo predviđati društvene fenomene

Internetom ćemo predviđati društvene fenomene

Internetom ćemo predviđati društvene fenomene. Guru interneta i novih tehnologija Tim Hwang jedan je od specijalnih gostiju regionalnog Weekend Media Festivala, tijekom kojeg će sudionicima govoriti o tome na koji način internetski svijet utječe na tradicionalne medije. Inače, Hwang je osnivač ROFLCona, niza konferencija o poznatim ličnostima interneta te internetskoj kulturi. Kako stoji u najavi organizatora WMF-a, zahvaljujući poslu pojavljivao se i u medijima kao što su Wired Magazine, The Washington Post, blog The New York Times Bits te Guardian UK, a poznat je i po tome što je osnovao Web Ecology Project radi produbljivanja razumijevanja i protoka sadržaja te internetskih zajednica. S Hwangom, koji trenutačno radi kao istraživač u Centru za internet i društvo Berkman na prestižnom harvardskom sveučilištu, razgovarali smo uoči njegova rovinskih gostovanja, gdje će održati predavanje na temu ‘Web Culture as Web Ecology’.

  • Berkmanov centar za internet i društvo, vaš trenutačni poslodavac, dio je Pravnog fakulteta na Harvardu, a ipak je vaša misija, prema vašoj web stranici, slična onoj svermirskog broda Enterprise iz ‘Zvjezdanih staza’ (istražiti i shvatiti cyberspace). Kako ste dobili posao i kako je tamo raditi, primjerice s poznatim facama poput Jimmyja Walesa, pogotovo imajući u vidu da ste osnivač ROFLCona?

  • Nisam o tome nikad na taj način razmišljao, ali Centar Berkman doista ima prizvuk misije broda Enterprise. Iskreno, moj rad tamo je počeo prilično slučajno. Radio sam kao znanstveni suradnik za Harvard Law Review, što je uključivalo uređivanje članka Jonathana Zittraina. To je dovelo do moje suradnje s njim na njegovoj knjizi ‘The Future of Internet and How To Stop It’, nakon čega sam postao sve involuiraniji u njegov rad. Doista je izuzetno ondje raditi jer su ljudi fantastični, a posao kojim se bave iznimno je važan, tim više što je teško naći takvo bavljenje internetom drugdje u akademskom svijetu.

  • Što ne valja s načinom na koji internet-kulturu pokušavaju istražiti proizvođači tradicionalnog internetskog sadržaja i tradicionalni stručnjaci za društvene medije? Zaboravljaju li na činjenicu da je kultura konstantna promjena?

  • To je sjajno pitanje na koje ću se usredotočiti na Weekend Media Festivalu. Dva su problema u većem dijelu diskusije o internetskoj kulturi i zajednici. Prvo, diskursom često dominira nepotrebno generaliziranje (‘zajednica je važna’). Nije to ničija krivnja jasno, ljudi koji su stručnjaci na tom području uglavnom su praktikanti koji dijele iskustva i nisu u stanju generalizirati dalje od toga. Ono što trebamo jesti rigidnije definirana znanost o tim stvarima i konkretniji razgovor o tome kako kultura i online zajednica funkcioniraju.

  • Drugo, nevjerojatno smo uskoumni u raspravama o internetskoj kulturi. Često ćete slušati o nekom trenutačnom medijskom libingu, bilo da je riječ o Twitteru ili Second Lifeu, na štetu svih drugih, ali internet je veliko mjesto na kojem se događaju neke vrlo uzbudljive stvari za koje nitko nije ni čuo. Trebali bismo proširiti vidik pri ispitivanju tih stvari i poopćiti pogled na veze među online zajednicama.

  • Pod internetskom ekologijom podrazumijevaju se stratifikacija i grupiranje na temelju takozvanih ‘memova’ (koncept sličan internetskom traču), odnosno bilježenjem tko je kopirao sadržaj na internetu. Kako je uopće moguće izmjeriti te memove?

  • Projekt Web Ecology i zajednica znanstvenika oko njega okupljena vjeruje da će biti potrebno razviti relevantan način mjerenja memova online, jer je bez toga svaka ozbiljna analiza vrlo teška. Idealno, želimo ići korak po korak, pokušati shvatiti dinamiku nekog sustava i onda mpirati veze između platformi online.

  • Ako su već stvari na internetu mjerljive, možete li, primjerice, predvidjeti revoluciju u Iranu ili porast demokracije u Rusiji (s obzirom na to da je ona jedna od najviše društveno umreženih zemalja na svijetu)?

  • To je blisko vezano uz jedno šire pitanje – je li moguće detektirati što će postati ‘meme’? I onda, je li moguće predvidjeti pojavljivanje niza drugih društvenih fenomena online, kvantitativnom analizom. Trenutačno, mislim da je u većini slučajeva odgovor ‘ne’, iako ne vjerujem da je nemoguće. Mislim da jednostavno nismo u mogućnosti povući dovoljnu količinu podataka koja bi nam omogućila analizu problema, i da naši alati za analizu online kulture i zajednice nisu dovoljno sofisticirani. Jednostavnije, zasad ne, ali mislim da će biti moguće u budućnosti.

  • Što biste predložili tradicionalnom šefu marketinga kao dobru kampanju na internetu? Koja je razlika između marketinških kampanja za podizanje svijesti o brendu na internetu i onih izvan njega?

  • Najbolji savjet koji mogu ponuditi jest da se pozorno razmisli o alatima koji se upotrebljavaju u kampanji. Danas postoji tendencija refleksnog pristupa kreiranju internetske stranice, korištenju Twittera, blogova i Flickra kao medija za kampanje. No, povijest internetske kulture dokazala je da ne trebate sve te stvari (ili i jednu od njih) za uspjeh. Češće pretjerivanje samo komplicira logistiku i raspršuje zajednicu u nekoj kampanji.

  • Kako nove online zajednice i shvaćanje načina na koji nastaju mogu biti važne za marketing?

  • Marketing je tradicionalno bila kreativna djelatnost. Ipak, znanost koja se pojavljuje o mrežama, kulturi i formiranju zajednica sugerira da je na obzoru novi hibrid poslovnih modela za marketinške tvrtke. Konkretno, primjećujem rast napora tvrtki da spoje istraživanja o dinamici zajednice i znanost analize velikih količina podataka s procesom pokretanja kampanji, brige o brendovima i drugim stvarima.

  • Internetska kultura bila je i jest temeljena na slobodnom sadržaju, ali velike medijske kuće, poput Media Corpa, počele su naplaćivati sadržaje na svojim stranicama. Kako vi to komentirate?

  • Iako je bilo dosta rasprava o tom pitanju, vjerujem da će na kraju, u bližoj budućnosti, prevladati ekosustav sposoban poduprijeti oba modela. S tim u vidu, mislim da je kompromis vjerojatniji. U tom kompromisu svaki će model stvoriti različite tipove sadržaja i online interakcije. Plaćanje za sadržaj, prema tome mišljenju, posve je moguće realizirati na internetu, za što postoje neki primjeri, poput Wall Street Journala i modela premium sadržaja koji upotrebljava kreator internetskih stripova Chris Onstad.

  • Što bi bilo kada bi svaki korisnik počeo upotrebljavati anti-scripting dodatke (poput No_Script dodatka za Mozillin Firefox pretraživač interneta)? Bi li to značilo smrt oglašavanja na internetu ili možda čak početak siteova koji bi plaćali korisnicima da ih čitaju?

  • Ne nužno. Čvrsto vjerujem da je ‘oglas’ pejorativan izraz koji ljudi upotrebljavaju kako bi klasificirali informacije koje dobivaju, a zapravo ih ne žele. No, kako napredujemo u modeliranju preferencija i dostavljanju oglasa ljudima koji bi doista i bili zainteresirani za kupovinu oglašenih proizvoda, broj onih koji plaćenu informaciju smatraju ‘oglasom’ smanjuje se. Mislim da ne bismo morali plaćati ljudima da čitaju oglase, dapače, ljudi bi mogli plaćati kompanijama da čitaju njihove oglase. Stoga, da, kratkoročno anti-scripting bi paralizirao industriju, ali vjerujem da bi se dugoročno taj učinak smanjivao.

  • Što kažete na esej ‘Kako tinejdžeri konzumiraju medije’ Matthew Robsona, stažista u Morgan Stanleyju?

  • Podijeljenih sam osjećaja. Kao istraživač sumnjičav sam i uznesenim tim izvještajem. Metodološki, cijelo je izvješće razbacano i teško je povući čvrste zaključke iz priloženih podataka i analize koju su napravili. S druge strane, vjerujem da intuitija prema kojoj mlađa generacija preferira platforme koje nisu toliko medijski eksponirane (npr. Twitter) drži vodu. Ipak, kao netko koga interesira kako se poslovanje samo organizira, prilično sam uzbuđen. Sviđa mi se to što je Morgan Stanley dopustio 15-godišnjaku da objavi sadržaj kroz njih, i nadam se da će velike tvrtke biti više zainteresirane za nuženje platformi ljudima koji najbolje mogu istražiti neku temu, umjesto onima koji imaju najviše ‘industrijskog kredibiliteta’.