Nužno je bolje iskoristiti prijedene udaljenosti

Razlog padu profita glazbenih industrijalaca u prvom je redu njihovo uporno odbijanje novih pravila igre koje je nametnuo internet, tako da danas vrhunje ubiru kompanije poput Applea koje su u svoj poslovni model uklopile glazbene sadržaje i gomila nezavisnih ‘labela’ i samo-stalnih izvođača koji su shvatili da se s internetom ne treba boriti, nego ga prihvatiti kao novu realnost u distribuciji i marketingu glazbe kao sadržaja. Paradoks broj dva: za cijenu jednoga glazbenog CD-a u Hrvatskoj se može dobiti jednomesečni ‘flat-rate’ pristup internetu. Za to se vrijeme, koristeći se ‘peer-to-peer’ glazbenim servisima, ‘torrentima’ ili nekim drugim načinima, može doći do gotovo svega objavljenog u bilo kojem glazbenom žanru. Jest da je ilegalno, no sankcije su toliko rijetke da internetska generacija misli da je njezino pravno pravo posjedovati svu glazbu koju želi i kad to poželi. Korištenje sva je u tome da su veliki medijski igrači u glazbi s porastom internetskog pristupa i izumom mp3 formata izgubili monopol koji je unatoč proklamiranoj negativnosti ipak omiljeno poslovno okružje svih velikih korporacija.

Iako monopol je bilo ni prije, jer su s pojavom audiokaseta i jeftinih CD-ova korisnici vrlo lako mogli dijeliti glazbu, internet ga je potpuno ukinuo. Naime, danas za razmjenjivanje glazbe ne treba poznati izvor ni biti blizu njemu jer on je uglavnom anonimac, a marginalni je trošak, kao što to obično nazvati Chris Anderson, toliko blizu nuli da ga možemo smatrati nepostojećim. Stoga korisnici s pravom misle da nije opravdano plaćati skupe CD-ove ako je trošak njihove izrade čak i u kućnoj radinosti toliko malen da ne opravdava cijenu od stotinjak kuna u CD-shopu. Velike glazbene korporacije reći će da u cijenu CD-a ulazi i skup marketing i promidžba u drugim medijima, no internetska se generacija više ne koristi tim kameralima da bi doznala koja je glazba danas ‘in’. Današnji glazboljupci radije će poslušati utjecajne blogere ili prijatelje na socijalnim mrežama zato što su njihova stajališta originalna i iskrena, a ne produkt plaćene medijske kampanje. To pruža priliku i gomili ‘malih’ izvođača, koji za ozbiljniju zaradu u vremenima prije interneta nisu imali izgleda zbog dvaju razloga: slabog marketinga (danas to mogu postići putem interneta) i nemogućnosti da dospiju na police glazbenih prodavaonica (internet već neko vrijeme pruža neograničene mogućnosti skladištenja glazbe).

Kako veliki igrači mogu nastaviti dalje? Mnogo ljudi koji promišljaju o glazbi misli da to mogu jedino ako korjenito promijene pristup biznisu kojim se bave i potpuno ga prilagode standardima koje su sami korisnici glazbenih sadržaja uspostavili na internetu. Najdalje je u tome došao Gerd Leonhard, jedan od blogera koji je svoja stajališta izrazio u nekoliko eseja i knjiga, od kojih je najvažnija ‘Glazba 2.0’, koja je, s obzirom na to da je izdana prema licenciji Creative Commons, prevedena i na hrvatski i dostupna je besplatno. On je termin kojim se služi – ‘glazba kao voda’ (eng. music like water) – posudio iz izjave Davida Bowieja. Glazba bi prema njemu trebala biti dostupna svagdje i bilo kad svim svojim korisnicima, a autorska prava izvođačima i glazbenim tvrtkama plaćala bi se prema broju slušatelja i pojedinačnih izvedaba.

Za to treba uspostaviti kvalitetan globalni način digitalnog licenciranja, što informatički i nije toliko težak zadatak: dovoljno je u sverpisutne mp3-ice ubaciti ‘tagove’ koji bi to kontrolirali i ostavljali digitalne tragove koje bi prikupljala globalna organizacija slična američkoj RIAA-i ili hrvatskom ZAMP-u koja bi prema broju izvedaba doznacivala novčane iznose autorima i vlasnicima prava. Korisnici bi prema Leonhardu s druge strane plaćali fiksnu, ‘flat-rate’ naknadu koja bi im omogućavala da na bilo koju digitalnu platformu (računalo, mp3-playeri, mobiteli) u svakome trenutku ‘skinu’ neograničenu količinu glazbe. Analogiju autor vidi u europskom načinu TV pretplate, koja je u većini zemalja EU, kao i u Hrvatskoj, zapravo oblik poreza na TV uređaje i obvezatna je za sve. To bi stvorilo sasvim pristojan fond iz kojega bi se financirali glazbenici i diskografi. Glazba u videoigrama, reklamama i filmovima plaćala bi se odvojeno, a tu su i koncerti, ekskluzivne snimke, melodije za mobitele, odjeća i audiosadržaji koje bi ‘fanovi’ drage volje i dalje plaćali svojim omiljenim bendovima.

Nekim izvođačima takav način komercijalizacije njihovih autorskih uradaka već danas donosi pristojan novac: zapanjujuće zvuči podatak da čak 20 posto prihoda pjevačice Rihanne potječe od prodaje melodijsa za mobitele. Radikalniju je varijantu prije nekoliko godina s popriličnim uspjehom iskušao i Radiohead. Taj je bend svoj album ‘In Rainbows’ ponudio obožavateljima u digitalnom formatu za cijenu koju sami odrede, a koja može biti i nula. Iznenađujuće, prosječna cijena bila je šest dolara, dvostruko manja od one prosječnog CD-a. Ali budući da su marginalni troškovi bili vrlo niski, profit ostvaren na taj način sigurno je bio veći nego da je album bio dostupan samo u prodavaonicama. Takav potez nije previše štetio prodaji njihova CD-a koji je u ‘de luxe’ verziji stigao u prodavaonice dva mjeseca poslije; album je zauzeo prva mjesta na top-listama u SAD-u i Velikoj Britaniji. Internet je već ugasio dvije od šest najvećih glazbenih etiketa. Iako će se trend nastaviti to ne znači kraj glazbene industrije nego novi početak za one koji zbog monopolna koji je vladao u prijašnjim vremenima prije interneta nisu imali šanse za poslovni uspjeh.

Iako pisanje tekstova podrazumijeva objektivnost, ne mogu a da čitateljima i glazbenim radnicima ne prenesem i vlastito iskustvo koje mi je na području glazbe donio internet. Još od adolescentskih dana glazbu ne smatram usputnim sadržajem, nego doživljajem bez kojeg ne mogu zamisliti nijedan dan života. Džeparac, a poslije i plaća, dopuštali su mi kupnju samo nekoliko CD-ova na mjesec, ali glad za istraživanjem novih pravaca u glazbi bila je nekoliko puta veća od toga. Pomagalo je i to što je jedan od prijatelja radio u CD-shopu, no sve je to bio ‘mainstream’, na ovaj ili onaj način. Internet je promijenio sve i otvorio mi sasvim nove glazbene vidike: od džez-a, svjetske glazbe i elektronike pa do ‘underground’ hip-hop. Većina izvođača od toga nije profitirala, no neki ipak jesu: zahvaljujući ponajprije internetu kompenzirani su koncertima koje sam posjećivao u svim gradovima dostupnima jednodnevnom vožnjom automobilom, a moj prijatelj DJ slijedeći mjesec odlazi na drugu turneju po europskim gradovima s jednim od svojih glazbenih idola iz SAD-a kao prateći izvođač. Komu to možemo zahvaliti? Internetu! Da, on je smanjio zaradu izvođača poput Britney Spears, no nekoliko milijuna manje nju neće učiniti siromašnom, a s druge strane distribucija zarade omogućit će stotinama manjih izvođača da mogu živjeti od svoje glazbe. I onda kažu da internet nije pravedan.