STAMBENE ŠTEDIONICE RBA i Zaba u mrtvoj utrci za prvo mjesto

Vatko tko s nestrpljenjem iščekuje podatke o oglašavanju i medijima u prvoj polovini godine mogao bi se razočarati – podataka još nema. Ili, bolje rečeno, ni same istraživačke agencije nisu posve sigurne u njihovu točnost, pa se tako i ne žele upuštati u njihovo analiziranje, prognoziranje kretanja ili račlambu ulaganja po sektorima ili pojedinačnim medijima. Pa što se to dogodilo? Kriza, dame i gospodo! Naime, dok oglašivači tvrde da su srezali oglašivačke budžete za dvoznamenkaste postotke, a mediji obavještavaju da osjećaju pad (srećom, planirani), rezultati nekih istraživanja pokazuju suprotno.

Pojednostavljeno rečeno, govori se jedno, naplaćuje drugo, a objavljuje nešto sasvim treće. Istraživačke agencije stoga imaju puno ruke posla utvrditi koliko je tržište realno raslo ili padalo. U tome ih najviše sprečavaju podaci koji dolaze s televizija, tradicionalno najvećih investitora u oglašivačko tržište sa 60-ak posto ukupnog udjela.

Prilikom analiziranja stanja tržišta u prvom polugodištu računalo se na svojevrsne otklone, ali neke je agencije iznenadilo što se tom metodom dolazi do nemogućih podataka. Primjerice, u jednoj smo agenciji doznali kako ispada da, pomnože li se oglasi sa službenim cijenama, tržište raste više nego prošle godine. A neki mediji prikupili su i do 30 posto više oglasa nego u istome lanjskom razdoblju!

Nije potrebno biti medijski mag da se shvati kako s podacima o televizijskom oglašavanju nešto ne štima.

E, sad, problem nije u metodologiji istraživača (ona je funkcionirala godinama), nego, očito, u televizijama koje su prema tvrdnjama upućenih povisile cijene oglašnog prostora. Cijene u službenim cjenicima i do nekoliko su puta više nego prošle godine, a popusti su pak višestruko veći. Uza spomenuto neke su televizije u svojim redovima promijenile način na koji pristupaju oglašivačima i prodaju svoj medijski prostor, što je dodatno otežalo ili bar promijenilo sustav određivanja količine oglašavanja.

Ipak, dobra je vijest što ta situacija ne znači da se podaci o medijskom i oglašivačkom tržištu za ovu godinu nikad neće objaviti, nego da će se istraživači morati dogovoriti kako će analizirati tržište i malo će kasniti s podacima o tome. I dok se čeka završna verzija, agencija Media Net nedavno je objavila podatke za prvi sedam mjeseci prema kojima je zabilježen samo 0,25-postotni rast prihoda od oglašavanja. Prema njoj rast je zabilježila televizijska, i to otprilike šest posto, na tiskane su medije oglašivači smanjili ulaganja 20,2 posto, i u vanjsko oglašavanje 2,6 posto.

Sustav stambenih štedionica funkcionira poprilično jednostavno i konzervativno. Građani na temelju sklopljenih ugovora uplaćuju depozite, a štedionica im tijekom (u slučaju međufinanciranja) ili nakon isteka ugovora plasira kredite. Sustav je potpuno zatvoren, što znači da štedionice kredite plasiraju isključivo iz depozita. Da bi se animiralo građane za takvu vrstu štednje, država na svaku uštedenu kunu uplaćuje poticajna sredstva, koja su u slučaju Hrvatske danas 15 posto ili maksimalno 750 kuna na godinu. Do 2005. taj je poticaj bio 25 posto ili 1.250 kuna, ali zbog godišnje uštede u proračunu od 80 milijuna kuna država je odlučila zanemariti višestruko veće efekte koji oni proizvode.

Stambena je štednja sustav koji proizvodi trostruke pozitivne efekte. Prvo, tu je štednja kojom se akumulira novac za kreditiranje bez zaduženja izvana. Drugi su pozitivan efekt fiksne kamatne stope kroz čitav rok otplate, i treće, ona proizvodi multiplikativne efekte koji se odražavaju kako na pročelju tako i na ukupnu zapošlenost u zemlji – smatra Vallant, kojemu kao ni njegovim kolegama iz branše nije jasno zašto država odlučuje ne potiče taj oblik stambenog zbrinjavanja građana, već se razmišlja o dodatnom rezanju poticajnih sredstava. Svoje su stavove predstavnici pet stambenih štedionica izrazili na nedavnoj tribini HUB-a gdje su predložili nekoliko modela dodatnog poticanja takvog sustava kreditiranja.

Kad bi se štedionice oslobodile enormnih troškova poslovanja i dobile dozvolu za ulaganje viška slobodnih sredstava u financiranje gradnje stanova, potaknuli bi se brojni pozitivni procesi u društvu – uvjereno je Srećko Maceković, predsjednik Uprave Prve stambene štedionice, dodajući da su upravo zato, dakle zbog pokretanja procesa izlaska iz krize, neke države već povećale, a neke se pripremaju za povećanje poticaja.

I Mirko Brozović, predsjednik Uprave PBZ stambene štedionice, drži da je nužno dotjerivanje postojećeg Zakona o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje, koji je donesen 1998. godine, kao prvo jer su se uvjeti na tržištu bitno izmijenili, a posebice stoga, tvrdi, jer je riječ o atraktivnom financijskom proizvodu jednako zanimljivom svim zainteresiranim stranama. Naime, i Brozović je uvjereno da dobro organizirana stambena štednja društvu mnogostruko pridonosi – utječe na stanogradnju, potiče zapošljavanje i štednju u društvu.

Što se tiče situacije na tržištu, nju valja razlučiti prema godinama osnutka pojedinih štedionica iz razloga što štedionica za kreditiranje prvo treba prikupiti dovoljno depozita od građana i države (kroz poticajna sredstva). Tako se za PSŠ, Wüstenrot i RSŠ može reći da su prošle već drugi petogodišnji ciklus prikupljanja depozita te je riječ o štedionicama u njihovoj zreloj fazi. S druge strane nalazi PBZ, koji je unatoč činjenici da pored Zagrebačke banke ima najrazgranatiju poslovnu mrežu u štedionički posao ušao tek prije pet godina, dok je u najnepovoljnijoj situaciji HPB, čija štedionica još uvijek nije prošla ni inicijalni proces prikupljanja depozita, pa kod nje veće kreditne aktivnosti ne može ni biti.

Što se tiče ‘prve lige’ štedionica, tj. trolista onih koji imaju povijest dulju od desetljeća, valja primijetiti da su u prednosti dvije koje su osnovali austrijski vlasnici – RSŠ i Wüstenrot, dok PSŠ ipak nije u cijelosti iskoristio prednosti koje ima.

Naime, raširena mreža poslovnica kudikamo je lakši način prodaje stambene štednje. RSŠ se u sustavu prodaje oslanja na kombinaciju bankovne mreže i vlastitih prodajnih predstavnika, dok Wüstenrot u potpunosti koristi vlastitu mrežu i prodajne kanale. Dosadašnja iskustva triju najvećih govore da je direktna prodaja bolji način privlačenja novih štediša, jer na taj način štedionice nemaju konkurenciju u drugim bankovnim proizvodima, kojima su klijenti zatrpani kad dođu u poslovnicu banke, pa od previše informacija teško pronalaze za njih najbolju.

Novi se klijenti privlače novim i kvalitetnijim karakteristikama proizvoda ili prodajnim akcijama, ali ono na čemu inzistiramo je kvaliteta savjetovanja koja proizlazi iz kvalitete zaposlenika i suradnika prodajne mreže koji primarno vode računa o najboljem interesu klijenta i zadovoljenju specifičnih potreba svakoga našega klijenta. U tu smo svrhu prilagodili i proces zapošljavanja te potom treninga i edukacije suradnika tako da poseban naglasak stavljamo na kvalitetu informacija i savjeta koji stoje na raspolaganju našim klijentima – objašnjava Ivan Ostojić, član Uprave Wüstenrota.

Na četvrtom mjestu i prema depozitima i prema broju odobrenih kredita nalazi se PBZ, koji je u čitavu priču ušao pet godina nakon ostalih, dok će se o rezultatima i uspješnosti najmlađe štedionice, one HPB-a, moći razgovarati tek za dvije godine. No, udio u novosklopljenim ugovorima u ovoj godini govori da je i jedina banka u pretežito državnom vlasništvu ozbiljno krenula u posao.

Napominjem da je procijenjeni tržišni udio štedionice u novim ugovorima veći od devet posto, što dovoljno govori o našem intenzivnom rastu – kaže Dunja Vidošević, predsjednica Uprave. Stambene štedionice, nakon godina zapostavljenosti i slabije popularnosti u odnosu na ostale financijske instrumente, ponovno dobivaju na atraktivnosti budući da je kriza naučila građane da je fiksna kamatna stopa jedna od osnovnih prednosti koju takav sustav nudi.