Što voli Nicky Oppenheimer

Na loše poslovne podatke De Beersa tijekom ove godine Nicky Oppenheimer, treća generacija vlasnika južnoafričkoga dijamantnog carstva, nedavno je samo odmahnuo rukom. ‘Znam da će ubrzo biti bolje, kao i uvijek nakon krize’, rekao je.

Najveća svjetska tvrtka za vađenje i prodaju dijamanata De Beers preživljava najgoru godinu u posljednja dva desetljeća. U prvih šest mjeseci 2009. tvrtka je ostvarila neto dobit od tri milijuna dolara, dok je lani u istom razdoblju zaradila 316 milijuna dolara.

Zamislite kako biste se osjećali da vodite tvrtku koju ste naslijedili od oca, a on od vašeg djeda, i jednog vam dana knjigovoda kaže da ste zabilježili pad dobiti od 99 posto. Ovisno o razini ponosa i emocija, reakcije bi se vjerojatno kretale od gorkog plaća i suicidalnih misli do gubitka svijesti. Nicky Oppenheimer, treća generacija vlasnika najveće svjetske tvrtke za vađenje i prodaju dijamanata južnoafričkog De Beersa, samo je odmahnuo rukom. ‘Znam da će ubrzo biti bolje. Kao i uvijek nakon svake krize’, nehajno je obrazložio svoj zaista frajerski stav. Možda nešto od argumenta koji bi mogli pomoći u razumijevanju njegova stavova nudi Forbes. Naime, taj je magazin Oppenheimerovo bogatstvo procijenio na više od pet milijardi dolara. Sukladno tome i gubici tvrtke kojoj je na čelu izraženi su u brojkama koje završavaju s mnogo nula.

Prema podacima Bloomberga De Beers bi ovu godinu trebao završiti sa ‘svega’ 2,2 milijarde dolara prihoda. Ovo ‘svega’ odnosi se na podatak da će to biti najgora godina tijekom posljednja dva desetljeća. Lani je srovnih dijamanata prodano u vrijednosti od 4,8 milijardi dolara. Tijekom prvih šest mjeseci 2009. ostvarena je neto dobit od tri milijuna dolara, dok je lani u istom razdoblju zaradilo 316 milijuna dolara. Istodobno su se gomilali i dugovi tako da je De Beers trenutačno zadužen više od 3,6 milijardi dolara.

No, čak ni ti podaci nisu Oppenheimera ostavili bez teksta. Iz osobnih sredstava te uz pomoć Vlade Bocvane, gdje je u tamošnje rudnike uložio milijarde, te tvrtke Anglo American, u kojoj je također predsjednik, De Beersu je posudio pola milijarde dolara. Za prvu ruku, valjda da se malo snadu. U cijeloj toj situaciji čak je uspio pronaći i rezerve te svakako korektnost da tisućama svojih radnika u Bocvani i Namibiji, koje je zbog krize poslao na prinudni višemjesečni odmor, u cijelosti isplati sve plaće. U konačnici, tj. nedavno na redovitoj dražbi dijamanata u Londonu uspio je prodati tih kamenčića za nevjerojatnih 475 milijuna dolara te je tako iz recesije podignuo cijelu tu industriju.

No, da bi se u cijelosti shvatila lakoća s kojom Oppenheimer vodi De Beers i drma svijetom dijamanata, potrebno je analizirati sam taj svijet. Da je zatvoren to se zna. Već i do jednostavnih podataka, recimo, o točnoj današnjoj vrijednosti jednog karata vrlo je teško doći. Ne tako davno, do prije 20-ak godina, De Beers je držao 80 posto svjetskog tržišta. Danas, nakon što su bili primorani odustati od službenog monopolja, kontroliraju oko 40 posto svih pronađenih i prodanih srovnih dijamanata. Na tržištu obrađenih, od kojih većina završi u nakit, imaju oko 23 posto udjela.

Netko manje upoznat s tom tematikom pomislio bi da De Beers i Oppenheimera zabrinjava podatak da su dijamanati na vrijednosti 2009. izgubili oko 16 posto. Ni to nije točno i to ne samo zato što vrijednost ponovno raste nego zato što je predsjednik kompanije upravo čovjek koji ‘sjedi’ na ključnom pitanju cijelog ovog biznisa. I pritom, naravno, manipulira njime.

Koliko dijamanata danas uopće ima u svijetu? Naravno, osim Oppenheimera i još svega nekoliko njemu sličnih, nitko zapravo nema blagog pojma. U poslovnom smislu znakovit je podatak da su tijekom ove recesije godine, kad je osim cijena pala i potražnja za dijamantima, najveće svjetske kompanije proizvodnju dijamantnog materijala smanjile su 91 posto. Brojni rudnici su zbog toga zatvoreni. I, jasno, cijena je počela rasti. Kao i potražnja. Pa su rudnici ponovno otvoreni. Oppenheimer se slatko nasmijao. ‘Što sam vam rekao?’ posredno je poručio medijima i pritom pokrenuo veliku kampanju prodaje nakita uoči Diwali festivala u Indiji i božićnih blagdana. Vjeruje da bi ona trebala podmiriti prijašnje gubitke uglavnom ostvarene u SAD-u gdje je tijekom recesije zatvoreno više od 1.100 prodavaonica nakita od dragog kamenja.

U ovom razdoblju čak se i Tiffany našao u teškim problemima i gubicima. Zapravo, tolikima da je i Warren Buffett za novac koji je prethodno uložio u ovu tvrtku rekao da je upravo ubijen. Naravno, u cjelokupnome ulagačkom carstvu ovog maga kriznih situacija taj udarac ne predstavlja ništa ozbiljnoga, a za obitelj Oppenheimer izgleda da znači još i manje. Naučili su oni kroz povijest dobivati i teže bitke. I tako je sve od početka stoljeća kad se Nickyjev djed Ernest Oppenheimer upustio u bitku protiv tadašnjeg vlasnika i osnivača De Beersa (kompanija osnovana 1888. godine) Cecilija Rhodesa. Ovaj je dotad bio monopolist, a kad su se na mala vrata u posao s dijamantima ušuljali vlasnici konkurentskog Cullinan rudnika, s njima, osim preprodavača Oppenheimera, nitko nije htio raditi. No, on je uspio ishoditi povlasticu da zastupa interese snažnoga londonskog sindikata. Uskoro se čak uspio i izjednačiti u snazi s De Beersom. Stari Rhodes uskoro je preminuo, pa nije morao doživjeti poniženje Oppenheimerova ulaska u Upravu svoje tvrtke i imenovanja za gradonačelnika Kimberleya, grada u srcu južnoafričkih rudnika dijamantnog. Kad su se de Beers i Cullinan 1910. napokon spojili, kontrolirali su 90 posto svjetskog tržišta. Iz tog doba zabilježena je i Oppenheimerova vizionarska poruka: ‘Zdrav nam razum nalaže kako je jedini način da povećamo vrijednost dijamantnog materijala prouzročiti njihov nedostatak na tržištu, a to ćemo postići usporavanjem njihove proizvodnje.’ S takvom idejom i kupljenim mjestom u Odboru De Beersa, Ernest Oppenheimer 1927. konačno postaje predsjednikom kompanije. Od tada pa sve do danas ova dinastija njemačkih Židova (poslije su prešli na kršćanstvo) nikad nije ni na trenutak nikome prepustila titulu ‘dijamantnih kraljeva svijeta.’ Ernestov sin i Nickyjev otac Harry Frederick u drugoj generaciji vodio je posao. Cijelog života, umro je 2000., smatrao se jednim od najbogatijih ljudi na svijetu. Iako preobraćeni kršćanin, nikad nije zaboravio svoje židovsko podrijetlo i do kraja se borio za ciljeve svoga originalnog naroda. Upravo on se smatra najznačajnijim za to da su Židovi na svjetskoj razini zavladali poslom s dijamantima. Kao nacionalno osviješteni filantrop neprestano je pomagao državi Izrael. Sve dijamante potrebne da se tamo uspostavi jedan od najvećih centara za brušenje upravo je sâm poslao iz De Beersa. Obje bitne funkcije koje je obnašao, predsjednik Anglo American Corporation i De Beersa u naslijeđe je ostavio sinu Nickyju. Kao vječiti opozicionar za vrijeme apartheida u Južnoafričkoj Republici zagovarao je njegovo uklanjanje. Bez straha, ali s jakim novčanim zaledem, išao je toliko daleko da je postao glavni financijer PFP-a, stranke koja se borila za uklanjanje apartheida. Kad ga je naslijedio sin Nicky, danas već i sâm 64-godišnjak koji će carstvo vjerojatno ostaviti sinu Jonathanu, obiteljska politika nije se ni najmanje promijenila kad je riječ o dijamantima. No, ponešto je počela drugačije izgledati kad je riječ o identitetu. Naime, Nicky se smatra čistim Afrikancem i prezire zapadno licemjerje prema svojoj domovini, ali i ostatku Crnoga kontinenta. Kad god je u prilici, on stoga ističe da je politika oprosta dugova Africi i slanje humanitarne pomoći najlošije što Europa i SAD mogu učiniti tamošnjim ljudima jer ih se na taj način samo demotivira za razvoj i obrazovanje.

Što se pak razvoja De Beersa tiče, Nicky Oppenheimer učio je mnogo toga dobrog. Kao jedni od najvećih monopolista 20. stoljeća, Oppenheimeri su se dugo služili metodama kaosa na tržištu. Ako bi se pojavila konkurencija tržište bi zasuli jednakim proizvodima, ali po nižim cijenama i tako bi ih otjerali u bankrot. Zatim bi kupili sve što ti posjeduju i stekli još veću moć. Plasmanom ili odbijanjem, gotovo su samostalno uspostavili uvjete na tržištu. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, pod raznim i snažnim pritiscima, ipak su djelomično ili barem javno počeli odustajati od takve politike. Prije devet godina i službeno su uveli normalniji model poslovanja. Nicky je bez i jedne riječi pristao na sve uvjete. Pritisci su ponajprije dolazili od proizvođača iz Kanade, Australije i Rusije. Zapravo su se svi oni ujedinili u ideji da dijamante plasiraju izvan De Beersova kanala i u konačnici su uspjeli. Tvrta je doslovno preko noći pala s 80 posto udjela na tržištu na približno 40 posto. Pa ipak, uz novi model rada ubrzo su prijavili da sada zarađuju još više nego prije. Nicky Oppenheimer pristao je obiteljsku tradiciju modificirati i pritom uspio čak i dodatno zaraditi.

Kako su se uvjeti na tržištu mijenjali jednako je bilo i s političkom pozadinom u JAR-u, koja je Oppenheimerima donijela neke nepopularne promjene. Naime, bili su prisiljeni 26 posto tvrtke prepisati na Ponahalo Investments, državnu tvrtku osnovanu radi borbe protiv siromaštva crnaca u JAR-u. Obitelj je zadržala 74 posto vlasništva nad rudnicima u državi. Rast je međutim nastavljen brže nego do tada i to u inozemstvu. De Beers je s Republikom Bocvanom i Namibijom ušao u zajedničke projekte rudnika i u oba slučaja dobio 50 posto vlasništva. Također, prvi put u povijesti, 2007. preuzeo je rudnike izvan Afrike, u Kanadi. Istodobno razvijali su i Diamond Trading Company, tvrtku-kćer koja se bavi trgovanjem sirovim, dakle nebrušenim dijamantima.

Unatoč silnom bogatstvu i vrlo laskavim titulama predsjednik De Beersa Nicky Oppenheimer slovi za vrlo jednostavnog i nepretencioznog čovjeka. Većinu godine živi u Johannesburgu, a ostatak provodi u Londonu zbog posla. Medij izbjegava, a društveni život mu nema niti jednu mrlju. Uvijek kaže što misli, a na meti su mu redovito političari. Od strasti i hobija uvijek ističe da ga zanimaju samo opuštanje i odmaranje, vožnja helikoptera, čitanje krimi-romana i igranje s psima. Novinari su ga jednom pitali što više voli – operu ili kazalište. – Ma kakva umjetnost, ja sam malo građanin! – odgovorio im je.

Nicky Oppenheimer zbog toga godinama nije odlazio u Ameriku jer se plašio uhićenja. U konačnici je platio oko 300 milijuna dolara odštete. Izračunao je da mu se to više isplati jer je otad mogao slobodno razvijati lanac prodavaonica nakita u toj državi. Suočen s istim optužbama više sreće je imao na Starom kontinentu, gdje ga je Europska komisija proglasila nevinim.

Uvjetno rečeno, probleme im je stvorila i rezolucija UN-a, tzv. Kimberleyjev proces kojim je zabranjeno trgovanje ‘kravim ili konfliktnim dijamantima’ koji se u raznim državama koriste za financiranje ratnih sukoba. U vezi s time De Beers danas dapače i prednjači i smatra se velikim borcem za poštovanje tog pravila. U jednom od rijetkih intervjuja koje je dao Nicky Oppenheimer je 2005. ispričao i svoju verziju nemilih događaja u Bocvani, kad su lokalni bušmani protjerani pred teškom mehanizacijom rudnika dijamantara u osnivanju. Ispričao je tada da je država Bocvana zapravo odlučila poboljšati uvjete života bušmana te da ih nije otjerala, nego im je pomogla. S druge strane naglasio je svoju veliku brigu za radnike u rudnicima. U konačnici, tijekom posljednje recesije, to je zapravo i potvrdio isplativši im plaće iako je rudnik privremeno zatvoren. Rijetki su poslodavci u svijetu to učinili, pa mu ipak treba priznati da u ovom slučaju nije ispio besramni izrabljivač.

Uostalom, posljednjih tjedana skočila je i cijena dijamantara približno šest posto, pa gazda De Beersa ima razloga za zadovoljstvo. Jedan britanski novinar nedavno je napisao kako Oppenheimeri ne bi propali ni da deset godina ne prodaju nijedan dijamant. Jer, to bi značilo da će cijena nakon deset godina biti još viša pa bi još i zaradili na ‘pauzi’.