Americi su 1850. proizvedene jednostavne, ali i izdržljive radne hlače od tkanine koje su iz Genove dovozili trgovci iz Nimesa (de Nimes – denim). Do Drugoga svjetskog rata te su hlače bile radna odjeća. Zajedno s američkim vojnicima tkanina se nakon rata vratila u Europu, a u 50-ima se ušuljala u domove mladih s idolima iz filma i rock’n’rolla. Ludih 60-ih traperice su postale odjeća urbane buntovne mladeži koja je pomoću njih izražavala svoju distanciranost od monotonije i hipokrizije odraslih.
Svako od sljedećih desetljeća džinsa je postavljalo novi zahtjev: sedamdesete zahtijevaju da bude kvalitetan, prisvajaju ga modni brendovi i čine ga nerazdvojnim dijelom svojih pret-a-porter kolekcija, u 80-ima postavlja se zahtjev da traperice budu lijepe, a kupci su počeli prednost davati onima s potpisom, 90-e su tražile da budu zdrave i sigurne pa džins postaje i luksuzni predmet. Kako bi se dobio proizvod prihvatljive cijene u novom mileniju cvjeta proizvodnja u zemljama koje ne poštuju čovjeka i ekosustav. U desperatnoj potrazi za novim traperice, koje su dosad preživjele sve i svašta, izrezuju se, kemijskim ispiru i prošivaju samo da bi se razlikovale od ostalih. U posljednjih nekoliko godina pomaknute su i granice mode prema poštovanju etičnosti, ekološkoj svjesnosti i poštovanju okoliša, pa tako i džins postaje ekološki. Pri izradi tkanina sve više se koristi biološki čisti pamuk, netretiran pesticidima i kemijskim proizvodima, a traper doživljava i revoluciju u načinima ispiranja.
