Vintage moda i etno stil

Vintage zapravo nikad nije posve izašao iz mode. Recesija, koja ne dopušta da se na krpice bacaju stotine ili tisuće dolara, eura ili kuna, ponovno ga je lansirala u modni vrh. Mamin ili bakin ormar sve češće postaje izvor ideja, čak i opskrbeni centar samosvjesnih dama. Na tjednima mode od Milana do Londona sve se češće može vidjeti publika koja nosi vintage. Na dan kad smo je došli fotografirati Inga je na sebi imala haljinu životinjskog uzorka iz 70-ih godina.

‘Made in San Francisco’

Meni su pedesete godine posebno inspirativne jer su najromantičnije. No u svakoj se dekadi može naći nota ženstvenosti, tako i u sedamdesetima. Uz robu koja se nosila osamdesetih godina sada se najviše traži i odjeća iz 50-ih zbog hit-serije ‘Momci s Madison’. Serije sve češće diktiraju trendove, pa onda i naša kazališta traže takvu odjeću – objašnjava Inga.

Odjeću iz Šilica sve češće unajmljuju i menadžeri za različite tematske zabeve, to je već postao trend.

Nedavno mi je došao gospodin koji je tražio odjeću iz 70-ih. Toliko je bio oduševljen originalnim stilom da je za unajmljivanje platio dvaput više. I preporučio se za drugi put – priča nam.

Robu uglavnom nabavlja u San Franciscu, gdje je svojedobno živjela. Ondje postoje velika skladišta s nekoliko stotina tisuća komada autentične robe iz koje se najprije izdvoje najvrjedniji ‘brendirani’ komadi.

Često me pitaju zašto nosena haljina stoji 150 ili 200 kuna. To nije bilo kakva nosena odjeća. Dio sam tog svijeta, pa u svakom trenutku znam tržišnu vrijednost svake stvari – kategorična je.

Baština u modi

Posebnost odjevnoga stila može se pronaći i u ponešto drukčijem ambijentu – etnobutiku Mara. Vlasnica Vesna Milković zajedno s kćerkom Marijom, apsolventicom dizajna tekstila, dizajnira haljine, kostime, sukne, košulje, kapute i torbe s etnomotivima.

Šteta što tako malo iskorištavamo svoju baštinu, svi drugi to odavno rade. Već nekoliko godina zaredom najpoznatiji svjetski modni dizajneri posežu za baštinom upravo slavenskih naroda. To im je stalna inspiracija, a nama je pak potpuno neistraženo područje. Stilizacija koju rabim na svojim proizvodima kod nas se, nažalost, ne upotrebljava – kaže Milković.

Njezinu odjeću i asesoar (ogrlice, narukvice, pojaseve, različite suvenire od tekstila) s narodnim vezom najčešće kupuju Hrvati koji žive u inozemstvu, oni koji odlaze preko granice kao predavači, ali i svi oni koji po nečemu žele biti prepoznatljivi, dakle kupci koji ne pate za modnim markama.

To su klijenti koji prepoznaju inovativnost i kreativnost, koji znaju vrijednost naše baštine, glagoljice, paške čipke, međimurskih, šestinskih ili slavonskih vezova, motiva s alkarskih hlača. Najviše se kupuju naše torbe s različitim motivima i porukama te muške košulje, kao što mi kažemo, s ‘hrvatskim tradicionalnim ovratnikom’, odnosno s ruskim ovratnikom i originalnim vezom. Materijal uglavnom nabavljamo u Hrvatskoj – objašnjava nam.

Sve više mladih

Posebnost je njezine etnoodjeće i to što svaki odjevni predmet mora posebno pod stroj za vez, a haljinu s izvezenom paškom čipkom mora izmjeriti za svakoga kupca da bi čipka bila na pravoj visini. Po mjeri šiva i vječanice. Za Zlatnu iglu, koja će se održati u listopadu, priprema noseće etnokapute. Dosad ih je sašila tri: jedan nosi sama, a druga dva poznate etnopjevačice Dunja Knebl i Lidija Bajuk.

Našu odjeću nose kupci koji žele izgledati pristojno, ali ne i ušto-gljeno. Veseli me što sve više mladih djevojaka, vjerojatno na nagovor svojih baka, maturalne haljine naručuje upravo kod nas želeći u toj noći biti posebnima i drukčijima – priča Milković.

Iako su i vintage i etno više iznimka nego pravilo na ulicama hrvatskih gradova, svatko tko to želi i kod nas se može izdvojiti vlastitim stilom. I pokazati da je moda mnogo više od serijske proizvodnje uniformiranih komada odjeće koji se nose i s ove i one strane Atlantika.