Najnoviji podaci Svjetske banke o učinkovitosti rada u Hrvatskoj posljednji su alarm koji upozorava da hitno moramo promijeniti odnos društva prema radu, učinkovitosti rada i produktivnosti.
Podaci jasno govore da se u Hrvatskoj radi nedovoljno i neučinkovito. Međutim, to nije prvo upozorenje te vrste. Prije 10-ak godina višegodišnje istraživanje Kelnskog instituta za rad i strateško planiranje budućim je investitorima sugeriralo da je investiranje na našim prostorima vrlo upitno, i to upravo zbog neučinkovitosti rada i slabe produktivnosti.
Također je nekoliko domaćih studija i istraživanja upozoravalo da se radi nedovoljno i neučinkovito, zbog čega su direktno posljedice slaba proizvodnja, nekonkurentnost proizvoda i društva u cijelini. Tomu treba dodati da smo prvi u Europi po malom udjelu radno aktivnog stanovništva uključenog u radni proces, da smo zemlja s najviše dana bolovanja po radniku u Europi (više od devet, a europski je prosjek ispod pet) te da smo po broju umirovljenika u odnosu na radno aktivno stanovništvo apsolutni rekorderi. Iz svega toga jasno je zašto smo u takvoj situaciji.
To je, nažalost, svakodnevica koja je kulminaciju počela doživljavati s globalnom svjetskom krizom, posljedica čega je bilo još veće smanjenje proizvodnje, novo otpuštanje, smanjenje plaća i pad standarda. Ni strani kapital nije došao u Hrvatsku u mjeri u kojoj se očekivalo i u kojoj je dolazio u druge tranzicijske zemlje. Tri su osnovna razloga za to i direktno su povezana jedno s drugim: preskup država i spora administracija, preskup radna snaga te slaba produktivnost i niska učinkovitost rada.
Sva ta tri razloga imaju jedno ishodište – NERAD. Ispada da Hrvati ne vole raditi, ne žele ili im se pak to ‘ne isplati’. Ali sve to samo u Hrvatskoj. Jer kako drukčije objasniti da su Hrvati u svijetu među najboljim radnicima? Da su gotovo svi uspjeli i sve postigli svojim radom? Svagdje, samo ne u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje zašto. Tko je kriv? Država? Zakoni? Male plaće? Je li za produktivnost od 3,8 sati rada u osam sati radnog vremena kriv poslodavac ili radnik? Ili obojica? Je li za neučinkovitost javne uprave kriv službenik, ravnatelj ili ministar? Ili svi? Je li za to kriv naš mentalitet ili možda sustav u kojem smo prije živjeli i koji nam je ‘promijenio mentalitet’ i radne navike. Ili smo ipak krivi mi?
