Naše političke elite imaju novu zabavu: mijenjat će nam Ustav. Već dugo ga nisu mijenjali, punih osam godina. Krunski je povod pronađen u – zahtjevima EU. Jer, da bismo pristupili morat ćemo omogućiti izručivanje vlastitih državljana članicama EU, koje sadašnji Ustav brani. No mi smo sličan problem već riješili bez promjene Ustava.
Prije 13 godina Sabor je usvojio Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Zašto ne bi slično postupio i kad je riječ o reguliranju izručenja vlastitih državljana članicama EU? I zašto u tome žuriti? Zašto to ne postaviti kao obvezu koju treba ispuniti do trenutka pristupa EU? Pouka loših posljedica velike žurbe već imamo napredek. Žurila je Račanova administracija kad je – i prije nego što je Hrvatska postala kandidat za članstvo u EU – potpisala da će od 2009. godine potpuno liberalizirati trgovinu nekretninama za državljane EU. Preuzela je tako jednostranu obvezu, propustivši vezati datum liberalizacije s članstvom u EU. Kasnije je Sanaderova administracija u žurbi potpisala da do ulaska u EU Hrvatska neće primjenjivati ZERP. U međuvremenu susjedna Italija i Slovenija proglasile su svoje zaštićene pojaseve, Francuska je proglasila svoj, poziva sve zemlje Mediterana da učine isto. Ne i Hrvatsku, jer je u žurbi potpisala drukčiju, opet jednostranu obvezu.
Drugi povod za promjenu Ustava leži u strahu i nepovjerenju političkih elita u sebe same. Boje se da bez promjene Ustava neće proći referendum o pristupu EU. Jer, za prolaz nije dovoljna natpolovična većina glasova birača koji su izišli na referendum, već natpolovična većina glasova svih birača. No zašto ne bi testirali koliko su hrvatski građani skloni tom cilju, koje političari drže strateškim? Kako je bez problema prošao referendum o osamostaljenju? Na političkom je vodstvu da najprije pokuša animirati birače, a ne da zbog predostrožnosti mijenja pravila igre.
No glavni se razlog za pojačani oprez prema ustavnim promjenama skriva iza političkih floskula nove pravednosti. A sadrži unosnje odredbi o nezastarijevanju tzv. privatizacijskog i pretvorbenoga kriminala u taj novi Ustav. Pravnici ostaju nijemi pred tom inovacijom jer je protivna temeljnim pravnim standardima demokratskih država: da se okrivljeniku sudi prema (za njega) najblžim zakonima i da se ne može kazniti ono što nije bilo kažnjivo u vrijeme počinjenja djela. Osim toga eventualni su učinci vrlo dvojbeni. Koliko je to velikih slučajeva pretvorbeno-privatizacijskoga kriminala blokirano zbog ustavnih nedostataka? Ne znam nijedan. Zašto pravosuđe taj najviše prozivani, pretvorbeni kriminal nije dosad riješilo? To nitko ne pita.
