Ina kartica

Vlasnici fondovi koje ponajviše interesira konačni rezultat. Posljednji će u fazi restrukturiranja za novim specijalistom preko ‘headhunting’ agencije posegnuti privatni vlasnici koji su ujedno vodeći menadžeri tvrtke, što dokazuje i primjer Peveca, gdje stihijski rast kompanije sâm vlasnik nije mogao pratiti, niti njime upravljati.

Često se događa da spretan poduzetnik s dobrom idejom kojem pod ruku ide dobra situacija na tržištu pogrešno sebe počne doživljavati kao ‘supermena’ i ne osjeća potrebu zaposlit kvalitetnog menadžera. No, u recesiji se sustav počne urušavati. Vlasnici koji su u takvim problemima i dalje će se teško obratiti headhunterima za potražnju kvalitetnog menadžmenta koji bi ih zamijenio, jer bi im to bila neka vrsta poraza ili sramote. Vrlo često su i u takvoj situaciji da ne mogu financirati zapošljavanje i nagrađivanje menadžera koji bi se uopće prihvatio takvoga ‘vrućega krumpira’ – ističe Brkić-Fakleš.

Jednako tako, smatraju headhunteri, negativan je trend i kod zapošljavanja direktora među tvrtkama u kojima je vlasnik ili suvlasnik država, gdje gotovo ne postoji sustavan i profesionalan pristup selekciji menadžerskoga kadra. Prema riječima Nine Andal, direktorice Antal International Adriatica, u tom segmentu tržišta rada u današnjoj se situaciji poslodavci, osim relevantnih znanja, iskustava i kompetencija za određenu poziciju, žele uvjeriti i u stvarne rezultate koje su kandidati ostvarili na dosadašnjim poslovima. Najviše se traže direktori financija i direktori prodaje, a najmanje specijalisti iz područja marketinga i PR-a.

Podaci koje je iznio Saša Jurković, direktor internetskog portala za zapošljavanje posao.hr, pokazuju da su u usporedbi s istim razdobljem prošle godine u 2009. zabilježili pad potražnje za menadžerskim kadrom od 35 posto. To znači, smatra on, da vlasnici poduzeća i uprave tvrtki, umjesto angažiranja stručnjaka za upravljanje poslovanjem, sada uglavnom ciljano traže birane stručnjake s najboljim karakteristikama da tvrtku u što kraćem roku ‘izvade’ iz krize, koje najčešće nalaze u vlastitim tvrtkama.

Imamo situaciju da se tvrtke, umjesto zapošljavanja novih menadžera, radije bave njihovom reorganizacijom, relokacijom i preraspodjelom zaduženja. Ideja je da se, poput infrastrukture, u što većoj mjeri iskoriste ‘resursi’ koji već postoje i koji su poznati – rekao je Jurković. U situaciji kad se u borbi protiv ekonomske nestabilnosti traže nova i uspješna rješenja, navodi Jasmina Sočković, direktorica tvrtke Selectio za upravljanje ljudskim resursima, traže se menadžeri koji neće samo izvršavati procese, već netko tko će proaktivno razvijati planove, inovativne i kreativne strategije rješavanja, stvarati dodanu vrijednost za klijente te osnažiti i samouvjereno voditi tim i time cijelu tvrtku.

To i jest logično, kaže Dojčinović, jer u Hrvatsku je kriza stigla sa zakašnjenjem od tri tromjesečja, a oporavak bi mogao biti i sporiji. Mnogo domaćih poduzeća nije naviknuto na promjene koje programi restrukturiranja zahtijevaju, a često i nemaju odgovarajuće kadrove za provođenje nužnih mjera. Restrukturiranje često rezultira utvrđenjem tehnološkog viška koji se mora zbrinuti na socijalno osjetljiv način, što je iznimno zahtjevno u trenutačnoj ekonomskoj i političkoj situaciji – kaže Faruk Muratović, viši menadžer u Deloitteu.

Dodaje da je restrukturiranje itekako prihvatljiv način prilagođavanja tvrtke i u vremenima zdrave ekonomije. Mnogo je tvrtki, ne samo domaćih nego i svjetskih, misli Muratović, prekasno reagiralo na promjene koje je donijela današnja kriza. Najčešća je pogreška nepravodobno provođenje ili neprovodjenje restrukturiranja kad je ono potrebno.

Ni u razvijenim ekonomijama nije sve optimalno, no restrukturiranje se, ističe Preveden, počinje mnogo prije, odlučnije i sveobuhvatnije. Velika je razlika i u spremnosti i sposobnosti banaka i risk-menadžera, koji s obzirom na to da još nismo došli do vala restrukturiranja često ne znaju što ih čeka, pa ne vrše pritisak na klijente, što je nužno za početak pravog restrukturiranja. U Hrvatskoj, misli Preveden, još nema uspješnog primjera restrukturiranja, stoga nas ti izazovi tek očekuju. U nekim je tvrtkama već prekasno za restrukturiranje samo operativnim poboljšanjima, što znači da spas moraju potražiti u refinanciranju ili rasprodaji imovine. Pitanje je, međutim, u kojem se roku imovina može unovčiti i koliko brzo tvrtki treba svjež novac za vraćanje dugova. Primjerice, u slučaju Peveca vjerovnici su sve nervozniji, a police praznije, što tvrtku također gura u propast jer nema iz čega stvarati nove prihode. Koliko god to bilo okrutno, oni koji su gurali glavu u pijesak sada bi mogli ostati obezglavljeni.