Zbog suvremenoga načina života i rada mnogi se ljudi osjećaju prazno. Ne znaju što im je zadaća i zašto su rođeni, što im je životna svrha. Introspekcija je metoda uz pomoć koje mogu naći odgovor na ta (pre)važna pitanja.
Često mi je dosadno. Imam prilično aktivni život, mnogo prijatelja (na Facebooku, ali i u stvarnom životu), pristojan posao, no, ipak, sve se češće uhvatim da mi je dosadno i na poslu i u privatnom životu. Možda je to glupo, jer ljudi imaju većih problema: uzravna ih šef, mala im je plaća, boje se da ne izgube posao, zdravlje…
Imam i ja raznih gluposti koje mi zagorčavaju život, ali muči me dosada, pogotovo zato što se sve češće tako osjećam.
Uh, ta dosada!
Dosada je jedna od posljedica suvremenog načina života u zapadnoj civilizaciji. Naoko paradoksalno, uza sve opcije koje postoje za zabavu i aktivni pristup životu stalna izloženost pasivnim oblicima zabave i pasivnim načinima ispunjenja temeljnih potreba čine naš život ispraznim i dovode nas u stanje frustracije.
Što kad (i ako) nam je dosadno? U sve većoj struci i nedostatku vremena često smo skloni brzim rješenjima, no za kvalitetu života ipak nešto treba i (od)raditi. Prije svega, treba osvijestiti svrhu vlastitog postojanja i stalno se vraćati na taj put odolijevajući izazovima i površnim pokušajima zadovoljenja potreba, što nas u konačnici pasiviziraju. Mnoge ljude ta zadaća plaši i čini im se da i nemaju neku strast u životu jer su umorni od svakodnevne borbe za ‘opstanak’.
Kako se može doći do odgovora na pitanje ‘koja je moja životna svrha’? Jedna je od mogućnosti otkriti svoju kombinaciju talenta i strasti (ne govore li mnogi da ih ništa više ne veseli, a da o tome i ne razmisle). Mnogo se ljudi, uz pasivizaciju kao posljedicu ispravnih aktivnosti kojima pokušavamo zadovoljiti svoje temeljne potrebe, osjećaju prazno. Ne znaju što im je zadaća i zašto su rođeni.
Za traženje odgovora na to pitanje služi nam introspekcija – važna metoda koju rijetko upotrebljavamo. Ulaženjem u sebe i propitivanjem svoje savjesti dolazimo do odgovora. Sjetimo se, na primjer, što nam je (u prošlosti) predstavljalo veselje, što je bio naš dječji san, koje planove nismo ispunili (ili ih nismo dovršili), ali i zašto. Uz taj unutarnji dijalog pomaže i to da pratimo što nam tijelo govori. Pratiti tjelesne znakove možemo potražimo li odgovor na pitanje ‘kako se sada osjećam’. Jednostavnim riječima to opisuje Esther Hicks u knjizi ‘Zapanjujuća moć emocija’ kad kaže – dobro je za vas ono što pomaže da se osjećate dobro. Jako je važno prestatiti se uspoređivati s drugima (to me u djetinjstvu najviše ljutilo, kad bi mi roditelji govorili: ‘Pogledaj ovu ili ovoga kako je…’) i početi se uspoređivati sa samim sobom, a to znači pitati se: ‘Postižem li ono što od sebe očekujem jer mislim da je to moj potencijal?’ Što kad je odgovor na to pitanje ‘ne, ali sada nemam vremena, snage za to, ne da mi se!’? To katkad znači da valja potražiti pomoć u svojoj okolini ili stručnu pomoć.
