Nedostatak političke (samo)svijesti

Ono što se u svim ozbiljnim državama ozbiljno obilježava pod različitim imenima – kao dan državnosti, dan neovisnosti, dan republike ili slično – kod nas je podijeljeno na tri dijela.

Ne, naš Dan neovisnosti, onaj zbog kojeg (uglavnom) ne radimo ovaj četvrtak, samo je jedna trećina glavnoga nacionalnog praznika utemeljenja države. A ta je trodijelna podjela glavnoga nacionalnog praznika i posljedica i ilustracija podijeljenosti hrvatske političke elite u vezi s nacionalnim identitetom, nedostatka političke (samo)svijesti o tome tko smo, što smo, što želimo i kamo želimo, koja proizvodi shizofreniju i sve shizofreniju i vanjsku i unutarnju politiku.

No, dakle, kako su naši politički izabrani od jednog rođendana Republike uspjeli napraviti tri bezlična dana? Prvi je Dan državnosti bio 30. svibnja, na godišnjicu konstituiranja prvoga višestrančakog Sabora 1990. Imao je logike u naglašavanju državnog kontinuiteta Republike Hrvatske kao federalne jedinice bivše Jugoslavije. Ali za SDP je bio neprihvatljiv jer ga je doživljavao kao dan kad je izgubio vlast. Onda je, došavši na vlast, ukinuo stari i proglašio novi Dan državnosti 25. lipnja. Ima logike, jer tog je dana Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Ali u tome postoji kvaka: svi su, istina, glasovali za Deklaraciju o samostalnosti, ali Račanov SDP odbio je glasovati za ustavnu odluku o samostalnosti jer nije u skladu s njegovim zahtjevom ostavila mogućnost ponovnog udruženja republika koje to žele. Dakle, nije ostavila mogućnost nove Jugoslavije. Zato je pronađen i treći rođendan Republike – onaj na kojem su svi zastupnici bili jednoglasni o samostalnosti države. To je taj ovotjedni Dan neovisnosti, za koji malo tko zna što zapravo obilježava. I to s razlogom.

U biti, to je dan nastao prema preporuci trojice za nas beznačajnih europskih ministara Jacquesa Poosa (od Luksemburga), Giannija de Michelisa i Hansa van den Broeka. Oni su u vrijeme početka srpskih napada na Hrvatsku bili ministarska trojka tadašnje Europske zajednice, izgubljene u vremenu i događajima, kojima su Slobodan Milošević i Borisav Jović obećali da će zaustaviti rat ako Hrvatska na tri mjeseca zamrzne provedbu neovisnosti. Rok za prekid moratorija istjecao je 8. listopada. Dotad su srpske vojske okupirale četvrtinu Hrvatske, država se nalazila pred vojnim slomom, a zastupnici su odlučili da taj put budu jedinstveni u opredjeljenju za Hrvatsku kao samostalnu državu. Njihovo je jedinstvo dan prije osnažio Veljko Kadijević raketiranjem Banskih dvora u kojima su se tada nalazili Franjo Tudman, Stjepan Mesić i Ante Marković.

Današnja politička podijeljenost u vezi s temeljnim nacionalnim i državnim ciljevima samo je logičan nastavak razvoja države s tri rođendana. To je država u kojoj Vlada moli SAD da joj pomogne ukloniti blokade za ulazak u EU, a predsjednik s pršutom hodočasti do Castra i ratuje s vlastitom diplomacijom zbog ‘proameričkog’ odnosa prema Libiji. To je država čiji predsjednik ustrajno ratuje s Katoličkom crkvom, a slavi, zajedno s predsjedničkim kandidatom, početak gradnje Islamskog centra u Rijeci u društvu katarskog ministra za vjerska pitanja. To je država koja za razliku od državnih aktivnih Srbi neka nikakvu strategiju za rješenje ključnoga regionalnog sigurnosnog pitanja i ključnog pitanja vlastite dugoročne sigurnosti – novog ustrojstva BiH.

A nema nas više tko ni bombardirati.