Nekoliko mjeseci za promjene

U Hrvatskoj je isto tako u svakom segmentu društva mnogo zahtjevnih izazova, a neki traže drastične rezove. Neću ovdje elaborirati koji su, jer svakodnevno se iznose u medijima, nego se upitati: Kako ih provesti? Koji nam alati stoje na raspolaganju za izmjenu strukturnih promjena, ali bez revolucije? Odgovorni mogu birati samo između metode postupnog ublažavanja brzine i žestine provedbe obećanoga u kampanji te metode čekanja dobre svjetske konjunkture i izuma novih tehnologija.

Budući hrvatski predsjednik ili nova premijerka imaju samo nekoliko mjeseci da pokrenu promjene tako da pokrenu projekte dok je još glasačko tijelo ‘zbunjeno’, odnosno spremno za promjene, makar one išle dijelom i na štetu njihovih interesa. Te se promjene provode u drugoj i trećoj godini mandata uz, naravno, mnogo teškoća. Ali ipak su pokrenute!

Ako prodamo ili iznajmimo sve svoje resurse stranim ulagačima, otvara se pitanje naše suverenosti; ako pak ne dovedemo svjež kapital, prijeti nam dodatni val stečajeva ili tihe agonije!

Uspije li provedba metoda koje je predlagala desna opcija, pitanje je hoće li to oporba (lijeva opcija) prihvatiti. Dakle, vjerojatno je dobar put onaj srednji, koji će balansirati između kapitalno hrvatskih projekata, i nastojati zadržati što više njih, i dovođenja stranoga kapitala, posebice u turizam i preradivačku industriju.

Suverenost će biti najmanje upitna učinimo li Hrvatsku atraktivnom za mlade obitelji i one koji se žele obrazovati. Kako to postići? Informirati cijelu javnost kako su to postigle zemlje najatraktivnije u tom smislu!

Mladi i obrazovani lavovi, radili za ‘strance’ ili ‘naše’ svojim će znanjem i kvalitetom vladati regijom. Zemlja koja će to prva napraviti bit će dominantna u regiji! Znamo li tko od država iz bivše zajednice najviše i najkvalitetnije slijedi taj put?

I bitna dvojba: je li važnije pobijediti drugu političku opciju ili u četiri godine pripremiti teren za izmjenu strukture ekonomije? Pa svi smo svjesni da buduća pokoljenja ne žele samo naslijediti materijalna dobra od sadašnje generacije nego traže organizaciju društva koje nije činično i koje im omogućava da budu ponosni građani Hrvatske, ali i Europe. Za njih se isplati mijenjati Hrvatsku jer su oni razlog zašto je većina od nas spremna dati ekstradoprinos.

Svaka od tih dvojba traži društveni dogovor i ni jedna strukturna promjena neće se uspjeti riješiti u četiri godine mandata! Zato bi, da se ne bude prisiljen čekati dobru konjunkturu koja može trpjeti opterećeni državni proračun ili revoluciju (čitaj: nasilne izmjene društvenoga konsenzusa) bilo najbolje surađivati. Staviti se na raspolaganju društvu, a ne ideji.

Međutim, pitanje je može li netko tko je došao do vrha neke stranke, djelujući unutar hijerarhije, promijeniti na kraju društvenu paradigmu i zaboraviti interese stranke te djelovati u interesu svih građana i struktura. Najvjerojatnije ne može. I ne treba ga zbog toga stigmatizirati, jer nije lako promijeniti se. Povijest se opet ponavlja. Tri su opcije: novi izumi i tehnologije (tehnološka revolucija), novi društveni odnosi (nasilna revolucija i preradivjela dobara) i ‘status quo’ do jedne od prvih dviju opcija! Može li se pojaviti i mogućnost iskrene suradnje između zainteresiranih zbog budućih pokoljenja? Povijest nas uči da to nije moguće ili da je to vrlo rijetka pojava. Šteta.