Surogati

Zagrobnja, nestvarna i onirička atmosfera puna dvoznačnosti karakterizira novi tekst Biljane Srbijanović i predstavu Paola Magellija Barbelo, o psima i djeci. Političnost, prema kojoj je autorica inače poznata, ni ovaj put ne izostaje, samo je smještena u podtekst, u za njen rukopis jedno sasvim neuobičajeno okruženje. Ljudi i njihovi životi, problemi, izgubljenost, emocionalna praznina, neispunjena očekivanja, težnja za životom koji nije oko njih (negdje drugdje), sve to ispunjava Gavellinu pozornicu, i ne čini se tematikom drukčijom od svakodnevne, politične, one kojom se suvremeni dramatičari bave. No ono što tu dramu, odnosno predstavu, jer je za važan dio atmosfere zaslužna režija Paola Magellija, čini ipak pomaknutom u neki drugi prostor, stalna je, latentna dvoznačnost, odnosno nejasnoća: jesu li ti likovi koje gledamo živi ili mrtvi? Svi ti događaji košmarne stvarnosti ili prisjećanja? Miješaju li se to dva svijeta?

Tu stalnu scensku napetost proizašlu iz nesigurnosti utvrđuje i reinterpretira crno-sivi vizualni identitet predstave, ljudi u tamnim, crnim balonerima, stalno grobljansko okruženje: scena pogreba kojom predstava počinje, crno-bijele videoprojekcije, okretna pozornica s paravanom za sjene. Naizgled skladna disfunkcionalna obitelj, otac na ‘važnom’ položaju sa svim prljavim i tamnim zadaćama takve funkcije, preosjetljivo dijete s poremećajem hranjenja, njegova emocionalno nestabilna majka, druga supruga njegova oca koja nikako ne može rodit vlastito dijete vrlo su živ spektar likova, pa se gledajući ih doista možemo zapitati: jesu li i svi živi zapravo mrtvi? I tko tu uopće živi?

A svi, i to s obje strane života, teže, odnosno težimo, Barbelu – sigurnom pramjestu punom bezuvjetnih emocija, ljubavi, svega mirnog, spokojnog i sigurnog. Iskonsko prapočelo, dok još nije bilo zla, i svih njegovih izvedenica na ovome svijetu. Maternica svijeta. Placenta utrobe koja uistinu voli. Inače, Biljana Srbjanović preuzela je taj pojam koji označava prapodrijetlo i prauzrok Boga, njegovu prvu emanaciju, iz gnostičke filozofije. Bitak, drugim riječima, a njegovu ljudsku, uterinu stranu, sa željom da bude topla i bliska kao što su to djeca i psi, pogotovo ako ne rastu u shizofrenoj okolini kao što je naša stvarnost, prikazala je u toj suvremenoj zagrobnjoj freski koja je, nažalost, vrlo živa i ovostrana, pa se romantični ugođaj zagrobnosti sa svojim oniričnim elementima zapravo pretvara u nešto nestvarno i bajkovito. Jer ta bi drama zaista bila crna da ga nema – da svi živi zapravo nisu već odavno mrtvi.