S druge strane, u Hrvatskoj postoje agencije koje proizvoljno ističu takve koeficijente, pa klijent ne može biti siguran je li riječ o općevazđem kriteriju ili samo nečijoj procjeni. Teoretski, najlakše bi trebalo biti mjeriti uspješnost prodaje nekog proizvoda nakon kampanje ili uspješnost vašega kandidata na izborima, ali to je najteže i najčešće potpuno krivo, zato što na takve rezultate utječe cijeli niz faktora, a ne samo PR.
Upravo zbog toga preporuča se korištenje takozvanih ‘ključnih pokazatelja uspješnosti’ (KPIs – Key Performance Indicators), koji trebaju biti polazišna točka kvalitativnih i kvantitativnih metoda učinkovitosti odnosa s javnošću. Dakle, prije nego se krene u neki projekt, kaže Čulić Fischer, agencije bi zajedno s klijentima trebale definirati realne pokazatelje uspješnosti (temeljem poslovnih ciljeva klijenta, profila ključnih dionika, internih i eksternih faktora vezanih uz poslovanje, medijskog okruženja i drugo) i na toj bazi odrediti glavne ciljeve komunikacije. Drugi faktor koji je potrebno odrediti metode su mjerenja, koje proizlaze iz pokazatelja uspješnosti i komunikacijske strategije, tj. taktike.
No, od trenutka kada klijent odluči posao povjeriti PR agenciji do trenutka u kojem se ne počnu mjeriti rezultati njenog rada postoji i još nekoliko prepreka ili, bolje rečeno, zamki o kojima treba voditi računa. Prema riječima Martine Pintarić, tržište PRA u Hrvatskoj još je relativno mlado i ubrzano se razvija.
