Home / Biznis i politika / Oliver Eaton Williamson

Oliver Eaton Williamson

Elinor Ostrom, dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju, iako stručnjakinja za upravljanje javnim dobrima, ostat će upamćenija kao prva žena koja je od 1968. do danas dobila tu nagradu. Dijeli je s Oliverom Williamsonom, koji se bavi rješavanjem konflikata u tvrtkama i šire. Međutim, opći je dojam da su nagradu dobili zbog rada koji je udaljen od aktualne krize.

Deset milijunčića švedskih kruna (1,4 milijuna dolara) koje uručuje Švedska kraljevska akademija znanosti za područje ekonomije ove će godine podijeliti Elinor Ostrom i Oliver Williamson za svoje radove na području ekonomskog upravljanja. Vrijeme je velikih izlaza i revolucionarnih promjena, pa će tako ovogodišnje nagrade ostati zapamćene po sillinj kojom je Akademija uhvatila trendove pod ruku. Najprije je dodijelila Nobela za mir američkom predsjedniku Baracku Obami (mnogima teško objašnjiv potez), koji nije stigao ni zagrijati stolac, a kamoli poraditi na miru u svijetu, da bi u posljednjoj podjeli nagrada prvi put u svojoj povijesti priznanjem za ekonomiju ovješćala ženu. Da, prva je to žena dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju, iako i nije riječ o izvornoj nagradi, nego naknadno dodanoj kategoriji 1968. Ali kad Akademija počne, onda doista rastura, tako da je ove godine srušen rekord u broju ženskih Nobela – čak pet u ukupno šest kategorija.

Doduše, nekih se navika ipak teže riješiti, poput one da se nagrade za ekonomiju gotovo bez iznimke šalju u Ameriku jer se ondje, očito, nalazi neiscrpljivo vrelo ekonomsko-znanstvenog genija (u posljednjih 29 godina nagrada je otišla u Ameriku čak 24 puta). Ili jednostavno izbacuje visokokvalificirane znanstvene radnike kao na vrpći. Ovaj je put odmak ipak napravljen utoliko što je žiri odlučio nagradu dodijeliti za posve nekontradiktorno područje koje je ostalo neukaljano nedavnim otapanjem ekonomskog sustava koji poznajemo. Dubinska analiza upravljanja nametnula se u tom smislu kao sjajan izbor: em uopće nije problematična, em je, zapravo, menadžmentski guru mudrosti vrlo trendi, em sadrži i element uzbudljivosti teorije igara, starog miljenika žirija.

U obrazloženju nagrade Akademija je ustvrdila da su ‘u posljednja tri desetljeća ti početni doprinosi pomaknuli istraživanje ekonomskog upravljanja iz stražnjih u prve redove pozornosti znanstvenika’. Nije baš detaljno, ali upućuje na inspiraciju žirija. Važno je spomenuti da dobitni dvojac nije zajednički radio na projektu, nego je riječ o odvojenim naporima na fronti ekonomskog upravljanja. Dok je Ostrom promišljala problematiku upotrebe javnih dobara, Williamson je razmatrao rješavanje konflikata u tvrtkama i uspoređivao ih s drugim organizacijama.

Ostrom, profesorica na Sveučilištu u Indiani, nagradu je zaslužila demonstriravši kako javnim dobrom mogu uspješno upravljati skupine koje ta dobra upotrebljavaju za razliku od konvencionalne mudrosti središnje vlasti ili privatnika. U isto je vrijeme u svojoj radnoj sobi Williamson vrijedno radio na teoriji u kojoj kompanije preuzimaju ulogu struktura za rješavanje konflikata. Prema profesoru sa Sveučilišta Berkeley hijerarhizirane organizacije poput tvrtki alternativne su strukture upravljanja koje se razlikuju u pristupu rješavanja sukoba, što je informacija koja se nerijetko može naći u reklamnim lecima većine poslovnih gurua koji kruže svijetom i drže predavanja vrlo slične tematike. Transakcije se mogu odigravati svagdje, od tržišta i tvrtki preko kućanstava i agencija do udruga. Prilično revolucionarne stvari.

Dublja analiza problematike ekonomskog upravljanja kaže da je u toj grani riječ o pokušaju shvaćanja prirode institucija zaduženih za omogućavanje proizvodnje i razmjene, dakako u kontekstu ekonomskih problema koje razmatraju. Ključno je pitanje stoga, nastavlja se u objašnjenju dodijeljenih nagrada, koji oblik upravljanja najbolje odgovara određenom tipu niza transakcija kojima se ljudi svakodnevno bave. Williamson je tako uočio da su tvrtke izdvojeni upravljački entiteti koji drukčije rješavaju svoje sukobe interesa, pa u tom smislu imaju nedostatke i prednosti u odnosu na neke druge strukture.

Ostrom je pak u pitanje dovela konvencionalnu mudrost da se javnim dobrima uvijek loše upravlja i da ih je najbolje privatizirati ili dati u ruke središnje vlasti dokazavši to nizom studija koje su sugerirale da je ishod upravljanja javnim dobrima sa strane skupina koje ih izravno upotrebljavaju pozitivniji nego što se prije vjerovalo. Objasnjenje fascinacije Europoljana tako postavljenim tezama proizlazi iz omiljene igračke žirija – teorije igara – koja, zapravo, ima velik utjecaj na promišljanja Ostrom i Williamsona. Nije dakle samo riječ o upravljanju prirodnim resursima nego i o još jednom u nizu pokušaja da se ljudsko ponašanje teorijom igara stavi u kalup izračunljivosti.

Bit Ostromine teorije može se, zapravo, sažeti u mogućnost samoorganizacije pojedinaca u produktivnu skupinu sa svrhom rješavanja zajedničkog problema vezanog uz resurse. Nešto poput samoupravljanja, samo mnogo znanstvenije, i uza sve uobičajene dvojbe koje se javljaju kad se naoko jednostavnoj jednadžbi doda ljudsko ponašanje i motivacija, činitelje koji prilično kompliciraju cijelu stvar. Prema Ostrominim nalazima, istraživanjima koja su trajala desetljećima, centralizirano upravljanje nije uvijek nužno učinkovitije od rasute lokaliziranosti. To dokazuje, bar ona tako vjeruje, njezino istraživanje policijskih sustava u SAD-u. Tijekom svoje karijere Ostrom se potpuno posvetila svojoj tezi o boljem upravljanju javnim dobrima u rukama izravno zainteresiranih stranki nasuprot središnjoj vlasti ili privatnicima.

Bit njezina promišljanja u niz je puta prokušano tezi da će većina ljudi u danoj skupini raditi u interesu općeg dobra stavljujući po strani svoje karakterne mane i sitne interese. Međutim, proučavanje nekoliko primjera doista je teško uspješno ekstrapolirati na cijeli ljudski rod i sa svim neupotrebljivo na velike sustave. Uz to na mikrorazini ta teorija možda često djeluje, no njezina uporabna vrijednost počinje drastično padati s prenošenjem na kompleksne i razgranate sustave kakvi, zapravo, danas upravljaju ljudskim životom. Cijeli svijet ne može biti jedan veliki kibuc; uostalom, pitanje je i koliko bi to ljudi uopće željelo. Zato i jest upitna šira uporabna vrijednost tih teza, ako su uopće točne. Na kraju, u sažetoj varijanti, Ostrom se intelektualno vraća na pretpostavku staru bar koliko i prosvjetiteljstvo, koju su sami ljudi svojim nestalnim karakterima bezbroj puta demantirali – da će ljudi biti dobro ako su okolnosti dobre. Da je tako, život bi veći dio vremena bio lagana šetnja kroz park.

Ne tako daleko od Ostrom još je jednog čovjeka mučila ljudska priroda i njezine manifestacije.

Elinor Ostrom, rođena 1933., po struci je politologinja i predana skupljačica prvih ženskih nagrada, kako Nobela za ekonomiju tako i nagrada iz politologije Johan Skytte i William H. Riker. Predaje na Sveučilištu u Indiani, gdje je 1973. sa suprugom osnovala radionicu političke teorije i javne politike. Stručnjakinja je za kolektivne akcije, trustove i javna dobra. U tome je toliko dobra, kažu, da je dobila i svoju školu misli u sklopu teorije javnog izbora. Oči joj, ipak, najviše zasvijetle na spomen javnih dobara i odnosa između ljudi i ekosustava. Sveta joj je misija pokazati raznovrsnost interakcije između čovjeka i ekosustava, odnosno onemogućiti svaki pokušaj da se jedinstvenom panacejom objasne individualni socio-ekološki problemi.

Ako je Ostrom funkcionirala na mikrorazini, Williamson je pak zreo za nanotehnologiju. Genij njegove teorije počinje od razlaganja pojedinačnih odnosa ugovornih strana na zamišljenom poslu, iz čega počinje detaljno analizirati ponašanje dviju strana. Kad se ta dubinska analiza ‘ukupusa’ u nešto općenitiji pogled, profesor kaže da se mnoge konflikte može izbjeći uključenjem svih komplementarnih sredstava u jednu tvrtku u kojoj autoritet izvršnog direktora onda smanjuje broj i opseg konflikata. Ipak, vertikalna struktura imat će i svojih nedostataka i prednosti. Sve u svemu, zaključuje Williamson nakon iscrpne analize transakcija unutar tvrtke i izvan nje (na tržištu), transakcije će se odvijati unutar tvrtke ako su u njih uključena sredstva koja su vrijedna samo određenim prodavačima ili kupcima, pogotovo ako nesigurnost ili kompleksnost povećavaju trošak pisanja kompletnih i pro-vedivih ugovora. Ako nisu, odvijat će se na tržištu. Pamatnomu dosta.

Evo primjera na kojem se očituje praktična vrijednost tih opsežnih razmišljanja. Imate rudnik ugljena blizu kojeg je elektrana. I ona slučajno radi na ugljen. Prema ingenioznom uvidu Williamsoina i niza pionira zdravorazumske i ekonomske logike prije njega veza između rudnika i elektrane vrlo je vjerojatna zbog blizine, bilo da je riječ o čvrstoj i dugotrajnoj vezi uspostavljenoj sklapanjem ugovora bilo o zajedničkom vlasništvu. Tako tržišna veza postaje sasvim netržišna. Iz pri- loženog očito je da teorija ima snažnu uporabnu vrijednost za menadžere, jer koji bi se menadžer bez pomnog proučavanja tog opsežnog opusa sjetio da postoji gotovo implicirana veza između rudnika ugljena i elektrane na ugljen? Kad je riječ o Williamsonu, njegova teorija vertikalne integracije šaka je u oko konvencionalnoj teoriji prema kojoj je vertikalna integracija uglavnom sredstvo za stjecanje tržišne moći. Ne, kaže Williamson. Tvrtke su, zapravo, različite od tržišta, pa je njegova ostavština svijetu tvrdnja da različite transakcije zahtijevaju različite upravljačke strukture.

Svijet je tako bogatiji za još jedan niz teorija koje pokušavaju odgovoriti na vječna pitanja sukoba među ljudima i grupnom ponašanju. Koliko su korisna ili točna, stvar je koju će različito doživjeti različiti ljudi. Neki će misliti da su uistinu prosvijetljeni revolucionarnim otkrićima, neki drugi reći će da je otkrivena topla voda. Činjenica jest da su te teorije, lišene profesorskog mistificiranja i gomile sasvim suvišnih mentalnih rukavaca, u temelju pronalasci kotača u vremenu aviona, odnosno baratanje odavno utvrđenim pretpostavkama u odavno prokušanim varijacijama koje sada nemaju nikakvu potvrdu više nego što su ih imale prije. Do danas je na području društvenih znanosti dokazana samo jedna stvar – da se sve može dokazati.