Pred Pevecom je definiranje novog koncepta trgovine i strateškog cilja kompanije. Planom restrukturiranja definirano je samo kako da se Pevec izvuče iz trenutačne situacije, no dugoročna strategija, bez koje bjelovarska tvrtka teško može opstati, još nije donesena.
Nedamo nikome da nam soli pamet. Tvrtku Pevec stvarali smo odozdo i to će uvijek biti obiteljska tvrtka. Sa zaposlenicima smo povezani prijateljski i rodbinski, a prijatelji su nam i naši dobavljači. Te rečenice Višnja Pevec izrekla je 2006. godine, ne sluteći da će tri godine poslije morati povući doslovce sve što je rekla.
Upravo te njezine izjave dobro oslikavaju dramu koju posljednjih dana proživljavaju Višnja i Zdravko Pevec i koliko im je teško bilo donijeti odluku da većinsko vlasništvo nad tvrtkom koju su stvarali dvadeset godina, i koja nosi njihovo prezime, prepuste vjerovnicima. Kao i potpisati se pod pismo u kojem banke i dobavljače mole za razumijevanje i priznaju da su pogriješili jer su vodili pregresivnu investicijsku politiku.
S obzirom na to da je Pevec predstavnik tipičnoga hrvatskoga samoukog ‘menadžera iz naroda’, to što je u početku negirao probleme u kojima se našao donekle je razumljivo. U 20 godina, radeći od jutra do mraka, zajedno sa suprugom tvrtku je stvorio doslovno ni iz čega. Niti sâm Zdravko Pevec za sigurno prije dvadeset godina nije sanjao da će se od servisera traktora u Tomi Vinkoviću uspeti do jednog od najvećih poduzetnika i poslodavaca u zemlji.
Jednako tako, prije godinu dana, dok je sa suprugom obilazio razne festivale, sigurno nije mogao ni zamisliti da će njegovoj firmi uskoro zaprijetiti stečaj. Tko god je bio imalo bolje upoznat sa situacijom u bjelovarskoj kompaniji mogao je pretpostaviti da će se upravo to dogoditi. Tvrtka je vođena isključivo intuicijom vlasnika, asortiman u trgovinama, u kojem je ionako bilo svega i svačega, Peveci su često proširivali na nagovor prijatelja, nisu bili fokusirani, već su se širili na različite djelatnosti, histerično su kupovali kamione i rušili cijene prijevoza, u malim gradovima otvarali su prevelike centre, a snažna ekspanzija koju su vođili nije imala adekvatnu kadrovsku potporu.
Peveci su smatrali da im profesionalni menadžment nije potreban i da je bolje kad napreduju kadrovi iznutra. Pitanje je doduše koliko su menadžeri uz obitelj Pevec mogli donositi odluke, no iz više izvora nam je potvrđeno da su ih upravo njihova politika da ne žele skupe vanjske menadžere i povjerenje koje su ukazivali ‘vlastitim’ kadrovima dosta stajali. Nekoliko direktora koji su bili u vrhu menadžerske strukture godinama su radili protiv Peveca i niske plaće nadoknađivali ‘fušom’, odnosno ‘dealovima’ s poslovnim partnerima koji su radili za Peveca.
O kakvoj je tvrtki riječ i na koji se način vodila mogli ste steći sliku već nakon prvog sastanka u Pevecovu uredu, koji je, usput rečeno, jednako neuređen kao i njegove trgovine. Pevecovo kašnjenje od 20 minuta, pa zatim još 20 minuta čekanja, dok on ne potpiše hrpetinu faktura i razgovor koji se vodi u tonu kao da ste zajedno s njim dijelili klupu u osnovnoj školi, dojam je kojeg se poslije teško otresti.
Ništa drugačiji nije bio ni imidž koji su u javnosti stvarali supružnici Pevec kroz javne nastupe, pjevačku karijeru Višnje Pevec, kičasto uređenje centara i hotela Picok. Iako se uz Pevecu nisu vezivali nikakve privatizacijske ili slične afere, niti se eksponirao luksuznim automobilima ili brodovima, uz njegovo su se ime često vezivale negativne konotacije. Uglavnom zato što nije dopustio sindikalno organiziranje.