Hrvatska premalo koristi njihove diplome, a ni oni se ne nude. Harvardska diploma u poslovnom svijetu otvara mnoga vrata, ali nije jamstvo uspjeha. Riječ je o ljudima koji će prije i lakše od protokola predsjednika ili Vlade doći do američkog predsjednika Baracka Obame, samo ako se u uvodu pozovu na to da su osvojili pravo biti dijelom elitnoga harvardskog kruga. Upravo zahvaljujući harvardskim vezama na Liderovu konferenciju u Zagrebu stigao je i Michael Porter, profesor na Harvard Business School.
Već – ili samo – 64 Hrvata prošla su ondje vrlo zahtjevne programe, stekli vrijedna poznatstva, znaju ili mogu u svakom trenutku doznati što oblikuje znanstvene, tehnološke i društvene promjene u poretku svijeta, kao i još deseci onih koji su pohađali druga sveučilišta iz tako zvane Ivy League (Liga bršljana, koja okuplja osam najboljih američkih sveučilišta). Hrvatska država premalo ih koristi. Utješno je da su mlade snage, obožavatelji legendarnog serijska o Harryju Potteru bar nesvjesno upijali djeliti atmosfere tog sveučilišnog ‘tržišta ideja’, jer autorica J. K. Rowling blagoavonicu Hogwartsa opisala je po uzoru na povijesnu dvoranu Anneberg, koju danas upotrebljavaju harvardski prvostupnici.
Naša Vlada nije svjesna da negdje izvan naših granica postoji mnogo znanja i da nije svaki fakulteti isti. Možda čak nije svjesna da kvalitetnije od onog čime je okružena uopće postoji, pa zato i ne može procijeniti koliku vrijednost donose oni koji su se obrazovali na Harvardu i u sličnim ustanovama – razmišljanje je dr. Harisa Boke, savjetnika u Energetskom institutu ‘Hrvoje Požar’ i dekana poslovne škole CBA. Njegov put do dolaska na jednogodišnji program za izvršne direktore na HKS-u doista je jedinstven: – Moj mecena bio je Amerikanac kojeg sam upoznao na London School of Economicsu. Zaintrigiralo ga je moje zagonetke. Zanimljivo mu je bilo što sam s prostora bivše Jugoslavije, koju je upoznao kao američki vojnici u Drugome svjetskom ratu i svidjela mu se. Poslije je završio u američkoj diplomaciji pa prešao u biznis, a u mirovini je jednostavno želio neku pomoć. Bio sam to ja – kaže Boko dodajući da doista milijun putova vodi do Harvarda.
Jelenu Grčić Polić, zamjenicu šefa Hrvatske misije u Pekingu, također je slučajnost dovela do željenog magisterija. U harvardskoj je knjižnici prigodom posjeta prijatelju njezino oduševljenje uočio prodekan za međunarodne studije na Pravnom fakultetu. Doslovce joj je tušnuo prijavnice u ruke. Grčić Polić, koja je o tome dotad sam sanjala, prošla je klasifikacijski iz prve i zatim se izborila za stipendiju. Istina, dobro imovno stanje jedan je od preduvjeta za studij na Harvardu, no mogu pomoći upornost i sreća. Kad prođete klasifikacijski prag, veliki su izgledi da bar dio školarine pokrije harvardska ili druga stipendija. U Hrvatskoj, posebice za poslijediplomande i doktorskog studija, nude se uz pomoć Zaklade Zlatka Balokovića i Joyce Harden, kojom upravlja HAZU, Zaklade Andronika Lukšića, Fulbrightova programa te Zaklade ‘Kokalis’, iz koje stipendije za studente Jugoistočne Europe daje grčki mecena.
Međutim, bilo bi pogrešno reći da naši harvardovci ne žele pokušati i nisu pokušali svoje znanje upregnuti za boljšak domovine, pa i bili angažirani u vrhovima sustava. Više je njih na Harvard otišlo iz različitih ministarstava. Pojedinci u vlasti i gospodarstvu koji pronalaze kvalitete ne samo u razmetljivima i bahtima nego i u introvertiranim jedva su dočekali privući ljude koji s lakoćom rade 50 sati na tjedan i imaju razvijeno kritičko razmišljanje, preuzimaju odgovornost za pogreške i osposobljeni su i za najzahtjevnije pregovore, posebno za kompromise. Tomislava Matića, koji je završio MBA, Borislav Škrogo angažirao je u tadašnjoj Vladi i poslije zaposlio u svojem investicijskom fondu Quaestusu. Magistrica poslovnog upravljanja Ivana Budin Arhanić početkom ove godine postala je članica Uprave Valamar grupe, a bila je i konzultantica za strateški menadžment u Bostonu i New Yorku.
