Možete li objasniti razlike menadžerskih kultura u Europi i anglosakonskom svijetu? Čini se da su one imale veliku ulogu u snazi udara na pojedine zemlje… Razlike su ponajprije u prenapuhanim financijskim sektorima u Americi i pogotovo u Britaniji. Ondje je postojala zamisao da se može jednostavno napustiti realna proizvodnja i živjeti od razmjene novca, što se pokazalo opasnom iluzijom. Obnavljanje industrijske konkurentnosti bit će velik izazov za Britaniju, ne toliko za Ameriku, koja ima druga dva problema, deficit vanjskotrgovinske bilance i pro-računski deficit. Ipak, ne treba podcijeniti agilnost SAD-a. On je još lider u tehnologiji, stvaranju znanja i vodeća politička te vojna sila, zato vjerujem da će se vratiti. Uz to ima mladu populaciju, što je velik minus Europe, koja stari.
Koje savjete možete dati menadžerima u ovim teškim vremenima? Što im je najbolja obrana od pada potražnje? Kao što sam rekao, ovo je kriza prodaje, ne troškova, pa se protiv nje treba boriti u prodaji, i to svim sredstvima. Jasno je da se troškovi moraju smanjiti, ali ako prihod padne 30 ili 40 posto, kriza se ne može preživjeti samo rezanjem troškova. Svaka kompanija, dakle, mora smanjiti pad prodaje koliko god može tako da, primjerice, pola gubitka prebije većom prodajom, a pola rezanjem troškova. Naravno, osiguranje likvidnosti jedna je od najvažnijih stvari – gotovina je kraljica!
