Razlike su ponajprije u prenapuhanim financijskim sektorima u Americi i pogotovo u Britaniji. Ondje je postojala zamisao da se može jednostavno napustiti realna proizvodnja i živjeti od razmjene novca, što se pokazalo opasnom iluzijom. Obnavljanje industrijske konkurentnosti bit će velik izazov za Britaniju, ne toliko za Ameriku, koja ima druga dva problema, deficit vanjskotrgovinske bilance i pro-računski deficit. Ipak, ne treba podcijeniti agilnost SAD-a. On je još lider u tehnologiji, stvaranju znanja i vodeća politička te vojna sila, zato vjerujem da će se vratiti. Uz to ima mladu populaciju, što je velik minus Europe, koja stari.
Kao što sam rekao, ovo je kriza prodaje, ne troškova, pa se protiv nje treba boriti u prodaji, i to svim sredstvima. Jasno je da se troškovi moraju smanjiti, ali ako prihod padne 30 ili 40 posto, kriza se ne može preživjeti samo rezanjem troškova. Svaka kompanija, dakle, mora smanjiti pad prodaje koliko god može tako da, primjerice, pola gubitka prebije većom prodajom, a pola rezanjem troškova. Naravno, osiguranje likvidnosti jedna je od najvažnijih stvari – gotovina je kraljica!
Određenje cijene igra ključnu ulogu, i najveće pogreške čine se upravo na tom području. Mnoge kompanije spuštaju cijene prerano i previše u lažnoj nadi da mogu zadržati prijašnju razinu prodaje, ali to je iluzija. Potrošači se boje budućnosti i štede, a to nije moguće prebaciti rezanjem cijene. Jedino pati marža, uz dodatnu opasnost od rata cijenama. Zato je najbolje srezati nabavu i pokušati održati cijene. Primjer su francuski proizvođači šampanjca koji su jednostavno ostavili 30 posto uroda u vinogradu održavši tako istu cijenu. To je pametna strategija. Ako je neizbježno rezati cijenu, najbolje je to napraviti kompenzacijski, odnosno robnom.
