Svi jet

Zbog oštire konkurencije na tržištu mobitela ni teškaši ne prežu od krađe tehnologije. Prošlog je tjedna Nokia podnijela tužbu protiv Applea zbog kršenja prava na 10 svojih patenata. Međutim, prije nekoliko godina Qualcomm tužio Nokiju za čak 11 slučajeva kršenja prava na patente, a i Apple ih već otprije ima nekoliko.

Prošlog su tjedna posve skinute rukavice tužbom Nokije protiv Applea. Dva elektronička teškaša već su se neko vrijeme mjerila s daljine da bi finskih vladaru spravica koje život znače napokon popustili živci i nestalo strpljenja. Nokia je podnijela tužbu u kojoj navodi da je rival Apple prekršio 10 patenata vezanih uz GSM i WLAN tehnologije, koje Nokija smatra svojima. Među navedenim patentima nalaze se, zapravo, tehnologije bez kojih suvremeni mobiteli uopće nemaju smisla, poput GSM-a (globalni sustav za mobilnu komunikaciju), WLAN-a (bežično umrežavanje uređaja) i UMTS-a (univerzalni sustav za mobilne telekomunikacije).

Nokia je, objasnili su u kompaniji, u posljednjih 20 godina uložila više od 40 milijardi eura u razvoj svog tehnološkog portfelja, jednog od najvećih u industriji. Poseban bi problem za škrti Apple moglo biti taj da Nokia ima potpisane sporazume za uporabu tih patenata s 40-ak različitih kompanija. Apple je bio pametniji – odbio je platiti naknadu za uporabu. Tako prema Nokiji Apple još od 2007. krši patentna prava, točnije otkad je počeo proizvoditi legendarni iPhone.

Naravno, nisu se poslovično hladni Finci samo tako zapalili zbog te ionako uobičajene bhatosti tvrtke iz Cupertino, nego je riječ o tinjajućem sukobu još otkako je Apple odlučio narušiti feudalni mobitelski sustav u kojem je Nokia do tog trenutka suvereno vladala. Novajlje su sjajno iskoristili besprijekoran imidž stvoren na prijašnjem hitu u području mp3-glazbe iPodu i u kratkom roku prilično zatresli pomalo učinak podjelu u svijetu mobitelaša. Nokia je, ukupno gledano, uspjela zadržati vodeći položaj, ali udio joj je osjetno smanjen.

Iako je Apple trn u oku gotovo svima na području mobilne telefoni i prijenosnih mp3-uređaja, bitka se sve dosad zadržavala u tržišnoj areni u kojoj su svi koji su pokušavali konkurirati izravno Appleovim proizvodima loše prošli. Ta su se dva diva počela sudarati otprilike u veljači ove godine, kad se i Nokia pridružila spomenutim pokušajima da potuče Apple na njegovu terenu najavom pokretanja svoga glazbenog internetskog servisa Ovija po uzoru na Appleov iTunes, zapravo jedini servis za prodaju glazbe putem interneta koji je uspio postići golem uspjeh uz naplatu. Zamišljen je kao servis širokog raspona koji će korisnicima Nokijinih mobitela obuhvatiti sve njezine online usluge. Sasvim je suvišno i spominjati da još od prvih iPhoneova Nokia pokušava proizvesti svoj mobitel iPhone ‘killer’, no bez većeg uspjeha u odnosu na sve druge koji su to pokušali.

Nokijina je nervozna razumljiva. Usprkos održavanju dominantnog položaja na tržištu, finski div sve se teže nosi s drskim patuljicama, pogotovo na tržištu smartphonea, koji postaju sve popularniji proizvod. Appleov iPhone i RIM-ov BlackBerry u posljednje vrijeme ugrabili su velik komad tržišta (Nokia je izgubila otprilike 25 posto) i, što posebno boli, unatoč osjetno manjim udjelima bilježi veće profitne marže. Četvrto kvartal ove godine donio je Appleu skok profita od čak 46 posto uz 14-postotni udio u globalnom tržištu smartphonea.

Upravo je Nokia svojedobno kritizirala isti onaj sustav naplate licencija za patente u industriji na koji se sada poziva, naime kad ju je Qualcomm tužio zbog čak 11 slučajeva kršenja prava na patente od 2005. do 2007. Temelj je tužbe, prema Nokiji, ‘osnovno načelo u industriji mobitela da kompanije koje pridonose razvoju tehnologije i uspostavljanju standarda svojim intelektualnim vlasništvom za to moraju biti kompenzirane’. Taj je problemić tada riješen ‘cross-licensingom’, odnosno razmjenom nekih patenata i naplatom tantijema.

Takav rasplet povod je nekim špekulacijama da Nokia zapravo ne želi zabranu, nego samo naplatu tantijema, no zasad je teško reći što joj je točno namjera. Sasvim je sigurno da Apple sve više počinje smetati etabliranim vladarima koji ne uspijevaju konkurirati popularnosti njegovih proizvoda, a sve teže nalaze vlastitu kreativnu uzdanicu.

Sa svoje je strane pak Apple također industrijska ‘mustra’. Kompanija je, vjerojatno, najuspješniji primjer uobičavanja bahanosti u poslovni i marketinški model u povijesti, pa se njezino nonšalantno odbijanje plaćanja za niz tehnologija koje nisu pale s neba niti ih je on smislio sjajno uklapa u tako stvorenim imidž. Industrija mobitela pliva u patentiranim tehnologijama. To za početnike poput Applea znači visoke naknade starim igračima, što su oni jednostavno odbili. I nije prvi put, Apple je bio nestašan i prije. Tajvanski Elan Microelectronic u travnju ga je tužio za kršenje dvaju patenata vezanih uz ekrane osjetljive na dodir, krucijalne tehnologije za iPhoneov uspjeh. Scenarij je bio vrlo sličan. Apple je elegantno uzeo tehnologiju ne osjetivši se ni u jednom trenutku obveznim nekomu platiti za nju i poslije je zahtjeve tajvanskog Elana glatko odbio. Kompanija je prije te tužbe već uspjela dobiti sudsku zabranu uporabe tehnologije protiv američkog Synapticsa, s kojim je onda postignut dogovor o ‘cross-licensingu’ i naplati tantijema.

Razumljivo je da se s rastom uspjeha neke kompanije povećava i broj zainteresiranih za naplatu tog uspjeha. Međutim, Apple, čini se, ima naviku tretirati neke popularne tehnologije kao javna dobra ili kao rezultat vlastitoga genija, što je, vjerojatno, točno u određenom broju slučajeva, ali ne baš u svim. Konkurenti pak očito gube živce jer ne uspijevaju proniknuti u tajnu popularnosti Applea i njegovih proizvoda koja seže toliko daleko da uspijeva baciti obožavatelje u trans čak i kad im prodaje evidentno manjkave proizvode. Popularnosti iPhonea, primjerice, uopće nije štetilo to što je imao niz nedostataka u odnosu na standard poput nemoćnosti slanja MMS-a, izostanka bljeskalice, mogućnosti snimanja videa, nemogućnosti mijenjanja baterije, loše kamere itd. Dovoljno da konkurenciju baci u očaj.

Očekivalo se da će ‘Veliki brat’, ruski predsjednik Dimitrij Medvedev u Beograd doći s darovima, s velikom svotom novca kojom će popuniti budžet domaćina, ali ništa od toga. Nije donio ni nacrt plinovodnih cijevi za domaćinstva. Hoće li ih uopće postavljati? I to je veliko pitanje. Osim službenih priča, nekoliko potpisanih sporazuma ni za što drugo Srbija nije dobila konkretan odgovor. Prepušteni hvalospjeva ruskom predsjedniku mediji su jedva zabilježili okrugli stol, održan samo dan prije dolaska Medvedeva, na temu upravo rusko-srpskih odnosa. Naglasak je stavljen na glavno pitanje suradnje – energetiku, ponajprije u vezi s Južnim tokom o kojemu Medvedev nije ni zucnuo tijekom svog boravka u srpskoj prijestolnici. Potpisan je još jedan u nizu imaginarnih sporazuma koji definira strukturu vlasništva u budućoj zajedničkoj tvrtki koja bi se brinula o dijelu plinovoda koji prolazi kroz Srbiju, a prema kojemu bi odnos vlasništva bio 51 prema 49 u korist, naravno, Gazproma prema Srbijagasu. Ugovor su potpisali Alexey Miller, predsjednik Upravnog odbora Gazproma, što su uza smiješak odobrili i Medvedev i Dušan Bajatović, mladi lav Miloševića SPS-a, sada na funkciji direktora Srbijagas. Novoosnovana tvrtka neće imati sjedište ni u Srbiji ni Rusiji, već u financijskom eldoradu – Švicarskoj, gdje će i plaćati poreze.

Na okruglom stolu koji je organizirao Centar za međunarodne i bezbjednosne poslove (ISAC) predstavljen je izvještaj o energetici u Jugoistočnoj Europi. Tom je važnom skupu nazočio rukovodilac ruskog Centra istraživanja energetike i transporta Igor Tomberg koji je naglasio da je pesimist u vezi s realizacijom Južnog toka dijelom zbog nedostatka novca i svjetske ekonomskih krize, a dijelom zbog energetske strategije Moskve koja se sve više okreće Istoku, odnosno Kini, Japanu, Južnoj Koreji.

• Možda će poslije ili iz političkih razloga Južni tok i biti napravljen, ali zasad sam pesimist – rekao je Tomberg i naveo da je u prvoj polovini godine europska potražnja za plinom drastično opala, ali da je u posljednje vrijeme povećana zbog punjenja skladišta plina u Europi uoči zime. Prema njegovim riječima, Rusija je razradila novu energetsku strategiju, koja predviđa da će do 2030. godine izvoz nafte iz Rusije opasti za oko 6,5 posto i da će se ruski izvoz energenata preorijentirati na istočnoazijanske zemlje – Kinu, Japan, Južnu Koreju.

Gostujući istraživač na Oxfordskom institutu za studije energetike Aleksandar Kovačević smatra da za Južni tok ali i za Nabuko ne postoji izvor plina na mjestima odakle je predviđeno da počinju. Dodao je da bi u tom slučaju trebalo sagraditi plinovode duge oko četiri tisuće kilometara kako bi plin stigao do cijevi Južnog toka i Nabuka. Nijedan od tih plinovoda nema kapacitet da bude glavnim opskrbljivom u Europi, ali bi svaki po jedinačno, u slučaju problema, mogao prouzročiti krizu u opskrbi i samim time utjecati na promjenu cijene plina. I da nema krize 25 milijardi eura, na koliko je procijenjena vrijednost plinovoda Južnog toka, za Rusiju je to ogroman novac i ne razbacuje se s njim tek tako. Azijski tigrovi pak obećavaju sve veću potrošnju, pa će prije nego što se donese ikakva odluka Moskva sigurno dobro odvagnuti obje strane. Ipak, može se očekivati da bi do kraja 2010. godine mogla biti završena i studija izvodljivosti Južnog toka. Procijene su, ako zaista dođe do njegove gradnje, da bi mogao biti završen 2015. godine.