Većina ljudi ima bar maglovit plan o tome kako bi željela provesti zasluženu mirovinu. Jedini se vide u planinskoj kući, drugima je idealna mirovina svakodnevno ribarenje vlastitim ‘kaićem’, treći žele samo uživati u svojoj kući ili stanu, imati vremena za kavu, novine, putovanja. Sve su navedene opcije zanimljive, ali za ostvarenje bilo koje od njih potreban je novac. Da bi se što kvalitetnije živjelo, nije loše uz mirovinu imati i nešto uštedevine. Pitanje je ipak koji je najbolji način štednje za zlatne godine: je li pametnije novac uložiti u treći mirovinski stup ili se odlučiti za životno osiguranje? Obje opcije imaju svoje prednosti.
Svatko komu je cilj osigurati novac za pristojan standard u mirovini mora štedjeti. Da bi mogao raspolaži novcem za kasniju potrošnju, prikupljati ga za školovanje djece ili im financijski olakšati početak samostalnog života, zbrinuti partnera, roditelje, osigurati otplatu kredita u slučaju najgorega, zaštititi poslovanje svoje tvrtke i postići financijsku stabilnost ili očuvati nasljeđstvo za svoje nasljednike, treba razmišljati o životnom osiguranju.
Životno osiguranje pruža zaštitu od financijskih gubitaka koji mogu nastati kao posljedica nesigurnih događaja vezanih uz život osigurane osobe, omogućava dugoročnu štednju koja se može iskoristiti za zadržavanje životnog standarda u godinama poslije. Iznenadni gubitak hranitelja obitelji ili korisnika kredita u radnoaktivnim godinama obitelj će financijski lakše prebroditi s policom životnog osiguranja.
Osiguranjem života štedi se tako da to nosi stalnu dobit; izvanredan je oblik osiguranja od svih rizika koje donosi život. Polica osiguranja života jedan je od najisplativijih oblika dugoročne štednje. Njezina je prednost što se uplaćuje postupno za razliku od štednje u bankama u koje se novac mora uložiti odjednom, a i osigurana se svota isplaćuje odjednom. Policom osiguranja života osiguranik je istodobno osiguran, ali i štedi. Drugi oblici štednje imaju samo štednu komponentu.
Za razliku od mirovinskih fondova u kojima je isplata moguća tek nakon navršene pedesete godine života, životno osiguranje ugovara se individualno na različita razdoblja. Tako se osigurava isplata osigurane svote točno u određenom životnom razdoblju kad nam je novac najviše potreban bez obzira na godine života. Dinamiku i iznose ulaganja, objašnjavaju u Generali osiguranju, ugovaratelj osiguranja određuje samostalno u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama s mogućnošću uplate obroka premije u mjesečnom, tromjesečnom, polugodišnjem ili godišnjem razdoblju. Upravo je uplata premije u godišnjim obrociima najisplativija.
Svoje adute za štednju imaju i dobrovoljna mirovinska društva. Osim brige za vlastitu budućnost, dobrovoljna mirovinska štednja uz prinose fonda nosi i godišnje državne poticaje i mogućnost poreznih povlastica. Velika je prednost i to što član sam određuje dinamiku uplata, što je osobito važno u ova krizna vremena u kojima smo prisiljeni drukčije posložiti životne prioritete, pa možda neko vrijeme ne možemo uplaćivati u dobrovoljni mirovinski fond. Važno je napomenuti da i privremenost prestanak uplaćivanja u dobrovoljni mirovinski fond ne znači prekid članstva. Novac na računu mijenja se prema visini prinosa koji fond ostvaruje. Članu se isplaćuje nakon odlaska u mirovinu bez obzira na to koliko je godina štedio i je li imao prekide u tom razdoblju ili nije.
Prinos dobrovoljnog mirovinskog fonda ostvaruje dobrovoljno mirovinsko društvo ulazući novac članova fonda u vrijednosne papire na hrvatskom i inozemnim tržištima kapitala. S obzirom na namjenu štednje, ulaganje imovine mirovinskih fondova dugoročno je, pa prinos fonda treba promatrati u duljem razdoblju. Dobrovoljna mirovinska štednja jedini je financijski proizvod na tržištu koji donosi tri prednosti ulaganja: porezne olakšice, državna poticajna sredstva i prinos fonda, stoga je najbolji štedni proizvod na hrvatskom tržištu za osiguranje dovoljnih prihoda i u mirovini.
Reakcijom za vraćanje povjerenja u Podravku. No, preduvjet da bi menadžment uopće mogao raditi drugačije raščišćavanje je sadašnjih odnosa i stabiliziranje vlasničke strukture u kojoj neće svatko vući na svoju stranu. Mirovinski fondovi, koji zajedno drže 23 posto Podravkinih dionica, još nemaju artikulirano stajalište ni odgovor na trenutačnu situaciju, kao ni država, koja preko HFP-a i Kapitalnog fonda drži 26 posto dionica. Iz Udruge mirovinskih fondova tek poručuju da u postojećoj situaciji treba osigurati pretpostavke za dalji operativni rad, a zatim što hitnije redefinirati način upravljanja Podravkom te na drugačiji način postavljati Upravu, iz čega se da iščitati da bi se neke konkretne promjene ipak mogle dogoditi.
U svakom slučaju, tek sa stabilnom vlasničkom strukturom, lišenom političkih prepucavanja i interesa, revizija Podravkine strategije može imati smisla. Poznavatelji prilika u koprivničkoj kompaniji tvrde da nade ima jer, unatoč svemu, Podravka ima dovoljno rezervi i potencijala za ono što je trebala učiniti davno prije – iskorak u važnoga regionalnog igrača.
S obzirom da je svaka brojka koja dolazi iz Podravke upitna, bez obzira što je riječ o kompaniji iz prve kotacije Zagrebačke burze, nemoguće je zaključiti koji segment poslovanja kako stoji u ovom trenutku. Odnosno, što bi na temelju rezultata poslovanja trebalo restrukturirati, u što nastaviti ulagati, a što prodati, smanjiti itd. Kako kaže sadašnji predsjednik Uprave Miroslav Vitković, sve će se staviti na papir i vidjeti što dalje. Velika prepreka realnom sagledavanju stvari je i nejasna struktura troškova između pojedinih kompanija u Grupi i matice.
Vitković se, za razliku od nekih stručnjaka izvan Podravke, protivi prodaji pojedinih dijelova poslovanja koji ne stoje dobro. Takvim se smatraju segment svježeg mesa u sklopu Danice, koji je inače niskoprofitabilan, a uz Agrokor, koji je ušao u Belje i PIK Vrbovec, nema velikog prostora za rast, program gricakalica (brend Kviki), koji ne ostvaruje nikakav rast pritisnut Franckom i stranim brendovima, sladoled u sklopu porečkog Ital-Icea, koji također nema kad na domaćem tržištu pritisnut liderom Ledom, te mlinarstvo i pekarstvo, koje je isključivo lokalnog značaja i inače niskoprofitabilno. Osim toga, prodati se može i različita druga niskoakumulativna imovina koja ne potpomaže rast profitabilnosti već samo opterećuje bilancu.
Prodajom tih dijelova, smatraju analitičari, moglo bi se dobiti 200 do 300 milijuna kuna, što uz godišnje uštede od racionalnog poslovanja od oko 150 milijuna kuna predstavlja pristojnu cifru za investicije i akvizicije u strateškim granama koje ostvaruju profit. Vitković, međutim, smatra da se biznis unutar Podravke može restrukturirati, a da vlasnik i dalje ostane Podravka te ističe da se politika dezinvestiranja dosad nije pokazala najboljim rješenjem. Primjerice, maksimalno 49 posto dionica Belupa ili novih društava koja bi predstavljala najjače biznise poput Vegete moglo bi se izlistati na burzi i na taj način doći do svježega kapitala. Ipak, Vitković ne odbacuje mogućnost prodaje nekoga ne-strateškog segmenta poslovanja ako se pojavi dobra prilika za akvizicije u strateškom biznisu. Podravka će se morati ozbiljno presložiti u segmentu voda koji već neko vrijeme stagnira. Lero, koji je kupljen 2007., proširio je paletu bezalkoholnih pića sokovima koji su Podravki nedostajali, ali osim volumena nije se povećalo ništa drugo. Prema neslužbenim podacima, Podravka u mineralnim vodama drži oko 17 posto tržišnog udjela, a u izvorskima oko 18 posto. No, ni uz projekt rebrandinga Studene, u koji je uloženo 15 milijuna kuna, Podravka ne može ni izbliza ugroziti Agrokorovu Jaminicu, koja drži oko 80 posto tržišta u mineralnim, a više od 50 posto u izvorskim vodama. U krizi, pak, tržište bezalkoholnih pića najpogodniji segment unutar Podravke.
