Čak 25 posto hrvatskih dionica na 3.000 skrbničkih računa. Skrbnički računi ostali su posljednji pravni instrument čuvanja netransparentnosti ortačkih ugovora. Podatke o stvarnim vlasnicima banka je dužna čuvati kao bankarsku tajnu – osim u slučajevima kad ih zatraži Hanfa ili sud.
Bivši revizor Miroslava Kutle nedavno je izjavio da je varaždinska Fima zapravo bila u vlasništvu toga privatizacijskog ‘heroja’ koji je odslužio zatvorsku kaznu za zloporabe u gospodarskom poslovanju, a pred sudovima se još vodi nekoliko sporova s Kutlom kao prvooptuženim. Danas se Fima zove Pluris, u kojemu je 40 posto vlasništva skriveno iza skrbničkih računa, za koje se pretpostavlja da vode do Kutle.
Za ključno s posljednjim danom listopada u Hrvatskoj je bilo otprilike tri tisuće skrbničkih računa otvorenih u poslovnim bankama pod kojima se vodilo vlasništvo nad četvrtinom svih vrijednosnih papira u zemlji ukupne vrijednosti 71 milijardu kuna. Od tog iznosa dobar dio odnosi se na imovinu investicijskih i mirovinskih fondova, kojima zakon nalaže neovisnu banku skrbnika preko koje se vodi ukupno poslovanje, no ostatak služi isključivoj svrsi prikrivanja stvarnog vlasništva nad vrijednosnim papirima. Iako se čini pomalo nelogičnim preferiranje zakonodavnih tijela glede odredbi o javnosti vlasništva, skrbnički računi ostaju popularni.
Da bi isplatitelj dividendi i udjela u dobiti mogao uplatiti krizni porez, mora mu prema zakonu biti poznat identitet klijenta banke na čije se ime vodi skrbički račun. Na tome već i famoznim naputkom inzistira Porezna uprava. No kako je sve u vezi s kriznim porezom sagrađeno promašajima poreznika, prije svega naplaćivanje tog poreza i pravnim osobama, premda je to trebao biti samo posebni porez na plaće i mirovine, tako je upitno i zašto bi zbog naplate tog poreza trebalo otkrivati identitet onih za čije se račun vode skrbički računi.
Jednostavno, isplatitelj dividendi i udjela mogao bi doznati banci skrbičku iznos kriznog poreza, a banka skrbička potom bi uplatila porez za svakog klijenta ne otkrivajući njegov identitet. U slučaju poreznog nadzora porezni bi inspektor potrebne informacije umjesto od isplatitelja dobivali od banke skrbičke.
U skladu s odredbama pravila i uputa Središnjega klirinško-depozitarnog društva vlasnik skrbičkih računa uvijek je i isključivo sam skrbički. Kad je riječ o zbirnim skrbičkim računima, odnosno onima pod zaporkom, jedino banka skrbički zna identitet nalogodavatelja za čiji račun skrbi nad vrijednosnim papirima, pa bi joj zbog toga i identitet imatelja morao biti poznat. Takav podatak smije tražiti jedino regulator (Hanfa) i sud ako je riječ o određenom sudskom postupku ili sumnji u počinjenje kaznenog djela. Regulator to čini relativno često, ako je suditi prema izjavama voditelja odjela skrbičstva u bankama.
Budući da su kaznena djela koja se odnose na manipuliranje dionicama i glasačkim pravima teško dokaziva i zahtijevaju pravodobnu reakciju, možda bi bolje zakonsko rješenje bilo kad bi regulator podatke o vlasnicima skrbičkih računa imao cijelo vrijeme da bi mogao reagirati na sam pokušaj, a ne kad je šteta već počinjena. No takvu vrstu aktivnosti teško je očekivati od domaćih zakonodavaca koji slijepo slijede praksu u Europi, koja se pod utjecajem financijske krize polako počinje mijenjati.
Naime, skrbički računi zapravo nisu omiljeno sredstvo kojemu se pribjegava kad se želi prikriti vlasništvo. Scenariji su uglavnom složeniji i uključuju otvaranje desetaka trgovačkih društava s isprepletenim vlasničkim strukturama od kojih ih je barem nekoliko u poreznim oazama poput Djevičanskih Otoka ili sličnih. Tako se organima vlasti otežava kontrola, a sve je prividno transparentno.
