ZAGREB

bačkom Ekonomskom fakultetu, tvrdi da je način financiranja lokalnih jedinica samouprave manjkav – imaju premalen udjel u proračunu opće države, uz centralizirani način prikupljanja prihoda. O visini i vrsti prihoda proračuna lokalnih zajednica uglavnom odlučuje centralna država, a manje lokalna zajednica.

Posljedica je takvog modela izostanak vlastitih kreativnih inicijativa i zapuštenost, ponekad i devastacija lokalnih resursa uz koncentraciju pozornosti i energije lokalnih dužnosnika na uspostavu ovisničkih odnosa s tijelima centralne države. Često se čuje kako je važno da na lokalnoj razini vlada ista stranka koja vlada u Saboru i Vladi. To pogoduje razvitku i održavanju klijentelističko-stranačkog modela upravljanja Hrvatskom, a katastrofalno je za razvoj većine lokalnih zajednica, koje u tom modelu dobiju manji dio kolača – kategoričan je Čavrek.

Neobrazovani dužnosnici? Promjena modela financiranja lokalnih zajednica, kaže, mora ići u pravcu povećanja njihovog udjela u proračunu opće države te većoj mogućnosti da same odlučuju o fiskalnim prihodima, o vrsti i iznosima poreznih opterećenja. Takav bi model ojačao i proširio odgovornost lokalnih dužnosnika za lokalni razvoj, uvjeren je.

Infrastruktura se može i mora financirati i na druge načine, a ne samo putem proračuna. No za takav bi pristup trebalo povećati kapacitete znanja i inovativnosti lokalnih dužnosnika, koji su sada uglavnom okrenuti proračunu. Većina naših lokalnih dužnosnika nema potrebno obrazovanje i znanje za lokalni ekonomski razvoj, niti se, osim rijetkih primjera, okružuju stručnjacima s takvim znanjima – poručuje Čavrek uvjeren da sadašnji model financiranja i kadrovskog popunjavanja lokalnih zajednica ne omogućava lokalni ekonomski razvoj, niti je model tome orijentiran. Model je, uvjerava, orijentiran stvaranju i očuvanju lokalne vlasti, a ne lokalnog ekonomskog razvoja. Zato je u praksi važnije izboriti se za pomoć centralne države i biti dobar s nekim ministrom ili dužnosnikom nego aktivirati vlastite resurse, koji uglavnom propadaju.

Ovo je model u kojem lokalne zajednice uglavnom pasivno čekaju što će dobiti od centralne države. Glavna promjena modela mora stremiti aktiviranju i stvaranju dinamične lokalne zajednice koja je odgovorna za lokalni ekonomski razvoj i koja je okrenuta aktiviranju vlastitih, lokalnih resursa uz kombiniranje s privlačenjem ne samo sredstava centralnog proračuna nego i kapitala iz poduzetničkog sektora iz zemlje i inozemstva. To je koncept aktivne, dinamične i lokalno odgovorne općine, grada, županije – poručuje Čavrek.

Način na koji se i domaći i inozemni poduzetnički sektor može uključiti u financiranje potreba lokalne zajednice, možda i najbolji, jest javno-privatno partnerstvo (JPP).

Povratak JPP-a Kamilo Vrana, ravnatelj Agencije za javno-privatno partnerstvo, kaže da JPP nije alat za rješavanje gorućih nego strateških problema na razini lokalne samouprave. No kriza može biti poticajna za promjenu stava prema takvom načinu financiranja.

Od ideje do potpisivanja ugovora o projektu JPP-a u prosjeku prođe tri i pol godine. Nije cilj trka nego promišljen i dobro osmišljen projekt. Upravo bi zato kriza mogla biti dobra odskočna daska za JPP. Ako lokalna zajednica sada počne tražiti investitore i pripremati projekte, za nekoliko godina kada kriza popusti ti će projekt biti spreman za provedbu i financiranje. JPP je zapravo dobar i u kriznim i u konjunkturnim vremenima, jer u oba slučaja može financirati projekte za koje lokalni proračun nema dovoljno novca – poručuje Vrana.

Interesa, kaže, ima. Na nedavnu prezentaciju Agencije o JPP-u diljem Hrvatske odziv je lokalne samouprave iznosio 60 posto. Pritom su najzainteresiraniji za taj model financiranja bili u Zagrebačkoj, Varaždinskoj, Karlovačkoj, Splitko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji.

Ključna prednost JPP-a nije u izvoru financiranja nego u uštedama i raspodjeli rizika. U svakom je projektu rizik posebno dobro procijenjen i točno se zna tko i kako snosi cijenu tih rizika. Javno-privatno partnerstvo je optimalan omjer između ulaznih troškova gospodarstva i cijene javne usluge, dakle uz JPP lokalna zajednica kao i država dobije najbolju uslugu uz najbolju cijenu. Kad sam pitao portugalskog kolegu zašto je taj model kod njih uspješan, odgovorio mi je: zato što nemamo novca. Sada je trenutak da i mi počnemo razmišljati o tome – preporučuje Vrana.

I profesor Čavrek misli da javno-privatno partnerstvo nije ‘izlaz u nuždi’ ili supstitucija lokalnog proračuna. To je samo jedan od mogućih načina rješavanja lokalnih problema.

Riječ je o modelu koji će aktivirati trenutačno umrtvljenu energiju lokalnih sredina, općeprihvatljive ‘mrte kapitale’. Riječ je o modelu koji neće dopustiti da se u susjedstvu moje obiteljske kuće, na periferiji grada ili u gradu nalazi na desetke i stotine tisuća hektara neobrađene zemlje, a mi uvozimo hranu. Ili da se nalaze neiskorištene zgrade i objekti koji propadaju, a mladi poduzetnici ne mogu pokrenuti posao, jer nemaju poslovni prostor. U isto vrijeme imamo nezaposlene bez perspektive i previše zaposlenih u javnom sektoru i lokalnim jedinicama samouprave koji ne znaju što rade – poručuje.

Znali upozoravaju da gradovi ne moraju biti male kopije Sabora i Vlade. Upravljanje gradovima mora biti profesionalnije, uz još veći nadzor građana. I bolju i čvršću povezanost s poslovnom zajednicom i investitorima koji na svojim leđima mogu iznijeti svaki projekt, koliko god on koštao. Dolazi vrijeme zdravih partnerstava.