Hamović gradi termoelektranu nedaleko od Doboja

Nakon sastanka ministara financija G20 i prošlotjednog samita APEC-a u Singapuru, na kojem je u sklopu azijske turneje bio i Barack Obama, jasno je da za 20-ak dana u Kopenhagenu neće biti dogovora o emisiji stakleničkih plinova.

Drugo sastančenje na drugom kraju svijeta nije bilo uspješnije od mozganja ministara financija 20 najrazvijenijih zemalja svijeta mjesec prije. Kako u St. Andrewsu tako i u Singapuru, svjetske glavešine nekako su spremniji potegnuti pištolj, ali znatno neodlučniji kada treba pucati. Svijest o ekološki neodrživom konceptu razvoja svijeta toliko je visoka da će osviještenima uskoro početi prskati žilice u glavi, no dogovora ususret konferenciji o klimatskim promjenama u Kopenhagenu nema.

Nakon što je konstatirana klinička smrt protokola iz Kyota, vođe svijeta groznicačavo pokušavaju postići novi dogovor, ovaj put neki koji bi se možda i proveo, ali čini se da, poučeni iskustvom prijašnjeg zaklinjanja na djecu i majke, sada nisu spremni tek tako popustiti. Na susretu Azijsko-pacifičkog foruma za suradnju u Singapuru prošlog vikenda vođe 21 zemlje koje čine 40 posto svjetske populacije i 54 posto svjetskog BDP-a nisu uspjeli dogovoriti ciljane količine stakleničkih plinova do 2050., iako je to bilo predviđeno prijašnjim nacrtom dogovora. Umjesto konkretnog dogovora odlučili su se za još jedno zavjetovanje na novu strategiju rasta u budućnosti.

U nedostatku dogovora oko de facto jedine relevantne stvari vezane uz ‘čvenk’ u Kopenhagenu, koji sada već dobiva legendaran status, čelnici zemalja regije, popraćeni američkim predsjednikom Barackom Obamom, jednostavno su promijenili perspektivu na cijelu stvar odlučivši da na Kopenhagen više neće gledati kao na krajnju točku, dakle mjesto gdje se nešto ozbiljno mora dogovoriti, nego kao jednu od postaja na dugom putovanju prema ekološki prihvatljivoj budućnosti. Koliko su blizu usklađivanja, govori izjava kineskog dužnosnika kako je cilj od 50 posto manjeg ispuštanja ‘vrlo kontroverzna tema u svjetskoj zajednici’ koja bi mogla ‘omesti proces pregovaranja’. Male šanse za nalaženje bilo kakve svrhe za susret u Kopenhagenu betonirao je savjetnik predsjednika Obame, Mike Froman, rekavši da su vođe zaključili kako nije realno očekivati potpun, pravno obvezujući dogovor u razdoblju do Kopenhagena koji počinje za 22 dana, čime je samo ponovio stajalište svoga šefa. Ni blizu, drugim riječima.

Posrtanja je mnogo na objema stranama. Zemlje u razvoju odgovorne su za neke dvije trećine ukupnog onečišćenja, ali nisu voljne snositi kompletnu težinu rezanja, dok Amerikanci i razvijeni, koji ne ostaju dužni u zagađivanju, nisu spremni ni smanjiti ispuštanja. Postizanje ozbiljnog dogovora bit će doista težak zadatak. Tako je na kraju zaključeno da se u Kopenhagenu mogu dogovoriti onako načelno, ali da se neće raditi o pravno, nego politički, obvezujućem ugovoru. Koliko su pak političari pouzdani obveznici, odavno je poznato. Kopenhagen je time poražen već drugi put, a nije ni počeo. Zapinjanje u St. Andrewsu pojavilo se na temi distribucije novca siromašnim zemljama za borbu protiv tog problema.

Puno usklađeniji tonovi mogli su se čuti na nekim drugim temama. Obama je nedvojbeno bio zvijezda večeri, no suđeci prema stilu komuniciranja to je ipak ponajprije bio regionalni hepening, na kojem su se događale stvari u skladu s najnovijim stremljenjima.

Sve više zamaha počinje dobivati ideja regionalnog ujedinjavanja koje svakom malo iskoči, iako nikada ne djeluje kao ozbiljna namjera. Stvari su se počele mijenjati i broj pobornika bliske suradnje u tom sve važnijem dijelu svijeta raste. Posebno jak vjetar ideji oponašanja koncepta Europske unije baš je nedavno dao novi japanski premijer Yukio Hatoyama, da bi na samitu u Singapuru stigla nečekivano topla potpora australskog premijera Kevina Rudda. Prema njemu, najbolje rješenje u moru raznih regionalnih azijskih institucija i foruma za suradnju jest ASEAN, no zasad je taj oblik suradnje bio, kao što mu i ime kaže, ograničen na jugoistočnu Aziju. Premijer je predložio uspostavljanje zajednice koja bi pokrivala sve aspekte suradnje, od ekonomskih preko sigurnosnih do političkih, što počinje snažno podsjećati na obožavanu Europsku uniju, pogotovo imajući u vidu Hatoyamin prijedlog zajedničke valute.

Obama, koji se sve više osjeća kao čovjek bez matičnog kluba, turneju po Aziji iskoristio je za daljnje odašiljanje pomirljivih poruka i jačanje suradnje sa svojim najzadnijim kreditorom, Kinom. Japan mu je poslužio kao priča za pomalo dvosmislenu izjavu o nužnosti promjena u svjetskim ekonomskim odnosima, u kojoj se opet spominje riječ ‘neravnoteža’, što se moglo dvojako protumačiti. ‘Ne možemo slijediti istu politiku koja je dovela do ovakve neravnoteže u razvoju. Ako nastavimo istim putem, klizit ćemo od krize do krize, što je promašen smjer koji je već imao razorne posljedice za naše građane, poslove i vlade’, rekao je. Na prvu loptu čini se kako govori o neuspješnome modelu koji svijet proklinje od kada je kriza počela, ali ako se u sjećanje prizove stalno nagovaranje Kine da prestane namještati tečaj i malo više troši, spomenute se tvrdnje može shvatiti i kao uvijeno prozivanje Kine za neravnotežu koje su, neki potiho tvrde, prouzročile rušenje angloameričke kule od karata, sazdane na nepostojećoj financijskoj ekonomiji i potrošnji.

APEC dosad i nije imao posebnu težinu u svjetskim okvirima kao ni ostale azijske suradnje, no u vremenu koje sugerira znatne promjene u svjetskom poretku okupljanja u Aziji sve se pažljivije prate i ne bez razloga. Svijet nedvojbeno ide u smjeru regionalnih klubova koji čvrsto zatvaraju svoje ulaze, a Amerika postaje zemlja koja takav klub zapravo nema. Suradnje i asocijacije na američkim kontinentima već dulje po lako istiskuju SAD, dok one u kojima glavnu riječ vodi SAD zasad nemaju dovoljno kohezivnog tkiva. Uloga jedine svjetske supersile ima svojih prednosti, kao i mana, pogotovo kada se počne utapati u sve jačem multilateralizmu i okretanju država svojim susjedima. Ipak, snažnije približavanje u Aziji vjerojatno je teže izvesti nego bilo gdje drugdje jer je s jedne strane velik broj zemalja u igri, dok s druge postoje goleme razlike u mentalitetima, povijesnim naslijedima, stupnju razvoja i interesima.

Nedavno je objavljena vijest da je Vuk Hamović, suvlasnik i predsjednik EFT-a, najvećeg trgovca strujom u Jugooistočnoj Europi, spreman sudjelovati u privatizaciji HEP-a ili sagraditi elektroenergetsko postrojenje u Hrvatskoj. Jedino što još čeka je donošenje energetske strategije i ostale dokumente vezane uz privatizaciju energetike. Vuk Hamović već posluje s HEP-om, i to kao najveći dobavljač struje, a bio je i često spominjano ime u nedavnoj HEP-ovoj aferi s nabavom ‘skupe’ struje.

O Vuku Hamoviću i njegovu partneru Vojinu Lazareviću svaki imalo potkovan novinar u regiji ima što reći. Svaka novinska arhiva izbacit će na stotine tekstova o tom dvojcu, povezati ih s predsjednicima, premijerima, ministrima i strankama.

Izbacit će i dvije istrage koje su vođene protiv Hamovića – jednu kojom je upravljao nekadašnji visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown i drugu, opskurni Anketni odbor Skupštine Srbije. Sve je međutim kao rukom odneseno pa se danas o Hamoviću raspredaju legende koje odlaze toliko daleko da mu se predbacuje i utjecaj na vladajuću strukturu, koja god bila, kao i postavljanje direktora Elektroprivrede Srbije Dragomira Markovića, koji u određenim krugovima slovi za Hamovićeva čovjeka.

Otkako je krenuo u posao s električnom energijom, Hamovićev profit višestruko se povećavao te se 2005. godine po izboru poljskog časopisa Wprost našao na 91. mjestu liste najbogatijih ljudi u Europi. Baš u to vrijeme kada mu se ime našlo među najbogatijim, Ured visokog predstavnika u BiH Paddyja Ashdowna angažirao je specijalnog revizora koji je utvrdio da EFT ima privilegiran položaj u Republici Srpskoj i da je poslovanjem s EFT-om oštećena Elektroprivreda RS-a, što je pokrenulo istragu u BiH, ali i Velikoj Britaniji. Hamovićev EFT bio je i predmet Anketnoga odbora za utvrđivanje činjenica i okolnosti u trgovini električnom energijom i financijsko-bankarskim poslovima kojima su upravljali srpski radikali. Tvrđilo se da su u poslovanjima s EFT-om izravno oštećena država, kao da je država, točnije G17 Plus sadašnjeg ministra financija Mladen Dinkića, dodatno išla na ruku Hamoviću povećavajući kapital koji je on imao u Nacionalnoj štedionici i Euroaxis banci, koje se povezuju i s nestalim novcem s Cipra.

Tresla se brda, rođio se miš. Tako bi se mogle zaključiti obje istrage. Epilog je bio sljedeći: Hamović nesmetano širi poslove po BiH. Odlučio je i da stečeni novac uloži u gradnju elektrana i tako postane proizvođač, a ne samo preprodavač. Nedaleko od Doboja, u mjestu Stanari, Hamović gradi termoelektranu od 420 MW, za što je dobio i pohvale Europske inicijative za stabilnost.

I u poslovanju s hrvatskim HEP-om Hamovića su razapinjali jer se sumnjalo da je struju prodavao po višim cijenama. To međutim nikako nije pogreška prodavača nego kupca, a dogovori su u svakom slučaju mogući. No sumnju bi trebalo dokazati, a to, vidjeli smo, u Hamovićevu slučaju nije nimalo lako.

Priča o Vuku ovdje sigurno nije završena. Hoće li se uspjeti proširiti na Hrvatsku, kako želi, nitko ovoga trenutka ne može potvrditi.