Iskrenost, ali i nepretencioznost ono je što bi John Osborne želio za život svoje drame na kazališnim daskama. I namjerno pri tome ne kažem drame ‘Osvrni se gnjevno’, jer je njeno pojavljivanje u kazališnoj javnosti opterećeno epitetima revolucionarnosti i (željenog) zgražanja, namjere koju je u doba njenog nastanka možda još i bilo moguće proizvesti.
Ono što bismo od nje mogli očekivati danas, neko je sjećanje na revoluciju, bijeg u prošlost, suvremeno-tranzicijsko oživljavanje pozicija Osborneovih likova iz predrevolucionarnog ozračja kulturne i seksualne revolucije kraja šezdesetih. Možda. A možda i nešto stvarno prevratnički, nešto prije svega živo i iskreno, kazališno, što nas se dotiče emotivno i fenomenološki. Na Sceni Gorica vidjeli smo onu prvu varijantu. Nije se to očekivalo od većinom uspješnog dvojca Magelli-Udovičić. Već odabir komada ima značenje, a uz činjenicu autorskog dvojca koji ga je odabrao, očekivanja bila prilično velika.
Predstava se poprilično oslanja na Osborneov tekst, i u tom je smislu klasično dramska. Kao što je, na osnovnoj i prvoj receptivnoj razini strukturirana i drama, ali to nije njena bit, a ne bi trebala biti ni osnovna interpretativna linija uspješnijeg uprizorenja. Da sam gledateljica bez i jedne ulazne informacije o povijesti izvođenja, kritike i recepcije, mada, i svih epiteta koji su joj natovareni, prepoznala bih čvrsto strukturirane likove i dramsku situaciju te neku blago egzistencijalističku notu njihovoga eskapističkog stava prema životu, smislenosti i odlukama koje donose ili ne donose.
