Stjepan Igrec

Osim toga, unatoč tomu što je društvo nevjerojatno napreduvalo i danas, bar javno, prihvaća samce, stalni osjećaj nelagode, posebice s protokom godina, uvijek prati samce. Osjećaj samo dobiva na snazi sa sve većim odljevom samaca iz bližeg društva. Kad se samačko društvo počne pretvarati u gomile oženjenih ili udanih, samci po definiciji počnu osjećati ozbiljan pritisak. Jednostavno, u nekim stvarima ne mogu sudjelovati ravnopravno i općenito se osjećaju uskraćeno. Stajalište društva to pak dodatno pojačava jer su svi sretno uhićeni jako zabrinuti za prijatelja samca, pa svim silama toj osobi pokušavaju naći nekoga za ta duga Valentinova, Nove godine, Božiće…

Razloga za taj puzajući rast broja samaca mnogo je, i malo tko može točno reći koji je ključan. Prvo, tu je ritam suvremenog života opterećenog utrkom za karijerom, boljom plaćom i statusom, uza što ruku pod ruku ide mentalitet sustava prilično nezainteresiranog za privatni život radnika. Sve je posao, kompanija su i poslodavac bog, sve drugo manje je važno i ubraja se u kategoriju ‘ako se stigne’. Sve dok je žena bila stroj za rađanje i kuhanje ručka, takav razvoj događaja mogao se koliko-toliko održati, ali emancipacija i ravnopravno ‘ganjanje’ karijere dotaklo je tako njezino postavljen zajednički život.

Sjedeća stvar koju mnogi tekstovi o toj tematici navode je promjena u društvenim konvencijama i izmijenjeni pogled na rastavu te, posljedčno, samački život. Prije gotovo nezamislivo, danas je relativno prihvatljivo biti sâm i u onim ‘poodmaklim’ godinama kad se podrazumijeva prisutnost partnera i razmišljanja o budućnosti u tom smislu. To, doduše, uglavnom vrijedi za mlađu populaciju; oni stariji sasvim će se sigurno s godinama osjećati sve nelagodnije zbog toga što su sami i bit će prisiljeni stalno slušati velikodušne prijedloge onih sretno uparenih. Ta je teza, dakle, samo djelomično točna, ali drži vodu do određene razine.

Razvoj tehnologije i sve veće otuđivanje ljudi jednih od drugih također visoko kotira na listi uzroka sve težeg spajanja ljudi u stvarnosti. Poplava servisa za upoznavanje ljudi omogućila je lakše upoznavanje potencijalnih partnera, ali u isto je vrijeme ljude učinila nesposobnima za realizaciju tako stvorenih poznanstava i potaknula sklonost nerealnim očekivanjima kako od drugih tako i od samih sebe. Stvari mogu izvršno funkcionirati na internetu, no često je mnogo teže pretočiti tako stvorenu, nerijetko lažnu, sliku u zadovoljavajuću stvarnost.

Ne tako malo ulogu igraju i razni holivudski filmovi i bombardiranje filmskim ključem. Savršene i sretne priče kreirane u mozgovima scenarista ljudje zapravo obmanjuju usadivši im neozbiljne i neostvarive fantazije i prouzrokujući to da očekuju nešto što, jednostavno, ne postoji. Niz razočaranja zatim prouzrokuje i zatvaranje, razočaranje i nepovjerenje kod mnogih ljudi, odnosno nespremljenost za daljnje pokušavanje. Utjecajnost serija kao što je ‘Seks i grad’, zapravo savršeno djetinjastog pogleda na odnose muškaraca i žena, ne bi trebalo olako uzeti. Cijele generacije, u ovom slučaju pretežno djevojčica, odrastaju na prizemnom i površnom pogledu koji ta serija i njoj slične nude.

I dok žene traže Facu iz serije, muškarci traže retuširane sisate plavuše s naslovnica ili iz pornića. Civilizacijski napredak usmjeren na maksimalnu zaštitu čovjeka, kako u fizičkom tako i u psihičkom i emocionalnom smislu, oslabio je ljude i učinio ih nespremnima za stvarnost koju čine drugi ljudi. Mogućnost da se nekoga elektroničkim napravama jednostavno prekriži sjajna je stvar u svijetu spravica, no uživo ne funkcionira najbolje.

Stvaranje navike u kojoj se stiskom gumba bira sugovornika ili partnera, odnosno u kojoj se s lakoćom izbjegava sve stvari koje bi čovjeka mogle uvrijediti, stvorili su od ljudi slabije nevoljne potruditi se oko drugih ljudi. Iako je već obrambeni mehanizam u ljudima, koji po definiciji djeluje tako da usmjerava što dalje od situacija koje bi pojedinca mogle povrijediti, tako samo pojačan do maksimuma. Stručnjaci poput psihologa Roberta Firestonea, autora knjige ‘Fear of Intimacy’, to nazivaju strahom od intimnosti, odnosno od izlaganja drugoj osobi. Ta je definicija i inače vrlo popularna među stručnjacima za tu problematiku, koji često većinu problema u vezi pripisuju tomu maglovitom objašnjenju.

S tim je u svezi i kreiranje nerealne slike o sebi, čemu su kumovale marketinške agencije, mediji i politički sustav svakodnevnim uvjeravanjem pojedinca da je poseban, drukčiji, prekrasan, lijep, talentiran, duhovit, šarmantan, da može sve što hoće, kad to hoće i da mu je cijeli svijet pod nogama. Samo treba kupiti taj i taj proizvod, glasovati za tog i tog kandidata ili kupiti te i te novine da bi to formalno potvrdio. Naviknuti na takvo jeftino i neozbiljno ulizivanje, ljudi postaju sve uvjereniji u tako stvorenu sliku, zbog čega ne ostaje mjesta za druge ljude, njihove posebnosti i razlike, a gubi se svaki interes za kompromis, žrtvu ili uvažavanje razlika u navikama, pogledima i sklonosti.

Suvremeno vrijeme proizvelo je sebičnjaka koji misli da ima pravo na sve na što misli da ima pravo. Naravno da u takvoj situaciji ozbiljne veze teško mogu uspjeti. Dvoje ljudi koji to misli pod istim krovom teško će dugo opstati zajedno. Univerzalnog eliksira nema, savjeta je na lopate, ali na kraju svatko to najbolje riješi sâm. Ili ne.