Sir Alec Issigonis, Chris Kingham i Jack Daniels danas, sasvim sigurno, ne bi bili sretni zato što njihov maleni proizvod voze samo oni dubljeg džepa. Jer, to nije bila ideja kad su nacrtili, a pogoni tvornice BMC (British Motor Corporation) u Liongbridgeu i Cowleyju 1959. izbacili, prve primjerke beskrajno šarmantnog Minija. Odgovor na pitanje zbog čega tako malen automobil bio je u Sueskom kanalu i poznatoj krizi, naftnoj nestašici na Otoku. Trebalo je stvoriti nešto što troši manje od – za ondašnje prilike uobičajenih – 15 litara, a da to i dalje bude ozbiljno, upotrebljivo vozilo.
Koliko je to bio mudar potez, pokazala je budućnost. Mini se osim u Engleskoj proizvodio u Australiji, Španjolskoj, Belgiji, Čileu, Italiji, Portugali, Južnoj Africi, Venezueli, Urugvaju i Jugoslaviji. Sve se odvijalo kao u snu: jača verzija nazvana Mini Cooper i Mini Cooper S zadavala je ozbiljne probleme konkurenciji na velikim automobilističkim natjecanjima. Uostalom, što može biti bolja preporuka od pobjede na reliju u Monte Carlo? A upravo se to dogodilo Miniju. Ne jedanput, nego triput! Od 1964. do 1967. taj automobilčić nije znao za poraz na tom ‘reliju svih relija’. A kako sportski uspjesi u pravilu potpomažu prodaju običnih, gradskih modela, Miniju je išlo sjajno. Doduše, zarada nije bila tolika jer su primjerici na tržištu stajali samo nešto više od realne cijene proizvodnje.