Poduzetnici mogu lobirati za svoje interese javno i transparentno putem različitih udruženja. Legitimno je da poduzetnici vrše pritisak na državu za uspostavljanje boljega zakonskog okvira, učinkovitiju gospodarsku diplomaciju, potporu izvozu i slično, ali kao opći interes gospodarstva. Država može u sklopu svoje javne politike poticati različite gospodarske sektore i subjekte i pomagati im.
Država ne smije tajno pomagati i pogodovati određenim poduzetnicima, najčešće na javnim natječajima ili urgiranjem kod nekih drugih institucija. Državni dužnosnik ne smije u potpori poduzetnicima tražiti svoj interes, kao što ni pojedinačni poduzetnik ne smije zbog toga ostvarivati korist nauštrb drugih. Pojedinačna veza politike i biznisa ne smije ići na teret poreznih obveznika ni na štetu konkurencije na tržištu.
No ta je veza neizbježna i neophodna. Politika, odnosno izvršna vlast, odgovara za gospodarstvo i njegovo funkcioniranje. Iz toga proizlazi utjecaj ne samo na državna nego i na privatna poduzeća. Politika bi morala utjecati na biznis tako da stvara konkurentno okruženje za rast biznisa. Trebala bi donijeti strategiju koja jasno treba reći koje su grane dugoročno zanimljive za Hrvatsku, a koje nisu te pomagati izlazak hrvatskih tvrtki na inozemna tržišta i financijski i lobistički.
U vrijeme krize još je važnije imati nacionalnu strategiju koja bi jasno pokazala kome se isplati pomoći, kome ne. Iznimka je brodogradnja. Ipak je to najožbiljnija izvozna industrija, siguran sam da dio brodogradnje ima budućnost i šanse za uspjeh, ali nakon privatizacije. No sporni su primjeri kada pojedinačna veza politike i biznisa ide na teret poreznih obveznika ili kada jednom sudioniku na tržištu olakšava poziciju na teret konkurencije.
Izravan kontakt politike i biznisa nepoželjan je, pa je zato u zemljama Unije, koje su poboljšale standard, i u preostalom dijelu svijeta nezamislivo da političar, ministar ili predsjednik pokuša intervenirati za bilo koga iz realnog sektora jer tako ulazi u rizičnu zonu iz koje je najčešći izlaz odlazak u povijest. Dopušteni je angažman ako se država i njezin predstavnik brinu o poduzeću koje je u vlasništvu države ili država sama intervenira u njegovo poslovanje. Zato, misli Ivančević, zapadni svijet ne poznaje praksu izravnog interveniranja politike u korist privatnih poduzeća.
Da bi se otklonila svaka sumnja u to, čak i kad političari odlaze u posjet poduzećima, to čine u organizaciji komore ili udruga poslodavaca. Političko uriranje u slučaju natječaja, ako se dokaže čak i kao provjerena informacija ili jaka indicija, znači udaljavanje iz politike.
Nedavna događanja pokazuju da su zapadne države itekako skakale u pomoć posrnutim privatnim tvrtkama koje, posebno američke banke, uvelike same snose krivnju za svoj krah. No to govori o promijeni tipa liberalnog kapitalizma, misli Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, a sada lobist i konzultant, a ne pogodovanju, jer to je učinjeno transparentno, kao dio državne politike. Da je Obamina administracija, recimo, tajno spašavala samo Lehman Brothersa, to bi bilo skandalozno isto kao da tajno urgira za nekog poduzetnika.
Sve što nije javno za politiku je skandalozno, kaže Granić, dodajući da svugdje u svijetu biznis utječe na politiku, ali nema problema dok je taj utjecaj transparentan i dok traži bolji regulatorni okvir i uvjete za sve. Opasnost nastaje kad se biznis i politika spoje da bi se izigrao zakon. Najčešći su primjeri takve simbioze svugdje javni natječaji.