GeneralTurist

Vrat. Ako je, primjerice, tržište obuće prije rata bilo zaštićeno od uvoza, ono se otvorilo, što je prouzročilo neprilike našim proizvođačima. S njihovim padom pale su i kožare. S druge strane oni koji su životarili na kraju pokleknuli uoči krize koja je pogodila upravo industrije vezane uz kožu: automobilsku, proizvodnju namještaja i obuće.

U našim prilikama to se vidi i po uvozu sirove kože vrijednom 32,5 milijuna dolara 2006.; već 2007. uvezena su samo 19,2 milijuna, a 2008. samo 5,5 milijuna (prerađena vrijedi četiri puta više). Nije to posljedica povećanja prerađe domaće sirove kože, nego spomenutog pada poglavito industrije obuće, ali i namještaja. Osim toga direktor interesnog udruženja Croatiastočara Branko Bobetić kaže da su u drugoj polovini 2008. tržišne cijene sirove kože pale više od 60 posto, gomilale su se velike zalihe sirove slane kože u klaonicama i tržište je gotovo stalo. Iz Hrvatske smo desetljećima izvozili inače vrlo kvalitetnu govedu kožu, a za potrebe industrije uvozili smo gotovu.

• Takvim pristupom zasigurno nisu optimizirani ukupni nacionalni interesi u smislu finalizacije domaće sirovine za potrebe domaće kožarske industrije ili izvoz gotove kože kao finalnog proizvoda. Na kraju to je i vidljivo iz izvozno-uvoznog deficita – kaže Bobetić.

Potkraj prošle godine Croatiastočar se angažirao na povezivanju klaoničke industrije, koja je imala vrlo velikih problema, i domaćih prerađivača kože. Situacija je danas nešto bolja, s time da su tržišne cijene govede kože u Hrvatskoj blizu 50-ak posto prijašnjih cijena, ali nema zaostaja na tržištu kože.

Inače, cijena prerađene kože ovisi o svjetskom kretanju i mijenja se svaki tjedan. Da bi i obućarska industrija imala koristi od reaktiviranja prerađivača kože, potvrđuje i Nada Zver, direktorica ivanečke Ivančice, tvornice dječjih cipela.

• Jedan od problema obućarskih tvrtki koje imaju vlastiti proizvod jest nedostatak industrije sirovina u Hrvatskoj. S jakom specijaliziranjem kožarskom industrijom naša bi opskrba bila jednostavnija i imali bismo manje troškove – kaže Zver.

Samo pet posto tvrtka kupuje od domaćih kožara Psunj i Inkopa. Ostalo je iz Italije; u prvih deset ovogodišnjih mjeseci uvezla je prerađene kože vrijedne tri milijuna kuna. Slično govori i Mario Lešina, glasnogovornik varaždinskog Mida, tvrtke koja proizvodi obuću i ortopedsku pomagala.

O tom potom, no kako se autoindustrija i ona namještaja i obuće oporavljaju, oporavljaju se, kaže Ljubić, i kožare. Cijena prerađene kože polako raste. Kako je usprkos svemu obućarsko-kožarska grana u Hrvatskoj i dalje respektabilna, misli da i država može mnogo pomoći. Naime, uvozi se svakakva obuća, pogotovo iz Kine, koja je nezdrava. Kod nas postoji kontrola zdravstvene ispravnosti obuće, no, kaže Ljubić, u primjeni se nije daleko otišlo, a to bi veoma moglo obućarskoj industriji, posredno i prerađivačima kože. Ipak, hvali Ministarstvo poljoprivrede, tj. njezino veterinarstvo, jer je uvelo reda u klaonicu. Sada postoje i podaci o sljedljivosti, tj. o podrijetlu kože od trenutka klanja do izrade cipele.

• Kad to znamo, možemo prilagoditi proizvodnju, jer koža iz Rumunjske i Hrvatske nije ista – kaže Ljubić.

U Psunju otkupljaju kožu od veletrgovaca i klaonica. Ljubić ističe da je tajna njihova uspjeha u proizvodnji u skladu s europskim i američkim tržištem. Od njihove prerađene kože proizvodi se obuća za vojsku, policiju, vatrogasce te za običan puk, i to u Švicarskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Finskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji te Češkoj.

• Uložili smo u proizvodni i komercijalni kadar, dobro smo obradili inotrižište, i sada smo tu gdje jesmo – veli Ljubić.

Osim toga sav otpad od kože izvoze jer Hrvatska nema odlagališta. To je naš dodatni problem jer je tako propala talijanska investicija u bivšu kožaru Almeriju pokraj Sesvetskog Kraljevca. Izvoze ga u Italiju, Češku ili Španjolsku i plaćaju pet centa za kilogram. Jedino u Kini plaćanje otpada kompenziraju prodajom obrezotine (sitnih komada kože). Inače, Ljubić tu ističe apsurd: transport do Rijeke stoji 400 eura, a od Rijeke do Kine 800 dolara.

Ljubić očekuje stabilnu i sigurnu prodaju, što podrazumijeva da se odrede zemlje u kojima će se obuća proizvoditi: osim Kine to su Indija, Indonezija i Vijetnam. Ipak, kvalitetna proizvodnja ostaje u Europi. Riječ je o proizvodima koji se moraju provjeriti mnogim fizikalnim, kemijskim i ekološkim testovima: dječja obuća, ortopedska, jer u Europi stari stanovništvo, zatim košarkaški sport, planinarenje ili golf, za koje Ljubić vidi tržišta.

• Naše su kožare dobre, odnosno vrlo dobre u proizvodnji namjenske kože. Vjerujem da bi u tom dijelu bilo dobro širiti tržište i usmjeravati razvoj jer teško će se nositi sa svim izazovima pred koje ih stavlja modna industrija obuće – zaključuje Nada Zver.