Cinquecento, VW Buba, Mini Morris ili Chrysler PT Cruiser svojevršni su dokazi da dobar proizvod pokloniće ima i u osuvenjenim verzijama. Kad su u talijanskom Fiatu toga toplog srpnja 1957. proizveli prvi Fiat 500, nisu mogli sanjati da će njihov proizvod (poslije, doduše, i s nekim preinakama), doživjeti 21. stoljeće, što više, i dalje se osjećati mladim. Nije teško zaključiti: prvi Fiat 500 nisu bili tako maleni i slabašni zbog parkirnih mjesta. Ako je ičega tada bilo u izobilju, bilo je mjesta za ostavljanje svojeg limenog ljubimca. Ne, bila je riječ o čistoj ekonomiji. Posljedice Drugoga svjetskog rata osjećali su još gotovo svi, trebalo je stvoriti nešto malo, praktično i jeftino.
Talijanski su dizajneri (na Fiatu 500 radilo ih je mnogo, ali dizajnersko remek-djelo pripisuje se Danteu Giacosi) dobili su zadatak da stvore sva-komu dostupan automobil. Usput, on je svojom praktičnošću morao parirati njemačkom Volkswagenu, koji je svijet zadivio svojim ‘Bubama’. No, o njima nešto poslije. Prvi u priči o besmrtnim automobilima, ipak, nastupa Fiat 500 Nuova.
Cinquecento se, dakle, rodio 1957. i umirovio 1975. Taman kad je navršio osamnaestu. U Torinu su mislili da automobilaska industrija polako jede taj, tada već tehnički i dizajnerski, po-malo ‘umorni’ automobiličić. Događa se i Talijanima pogrešna procjena, iako je u toj priči presudna bila isplativost. Jednostavno, maleni Fiat 500, koji više nije imao slabašni motor od 13 KS, već je to sada, pretkraj proizvodnje, bio pravi mali monstrum od 23 KS (ne više 500, nego 600 cm3, dimenzije iste, dužina tri metra), više nije bio ‘in’. Vegetiranje, ili život na aparatima, priuštili su mu još dvije godine, kad su, 1977. konačno rekli – arrivederci. Kakva zabluda!
U doba dok je Fiat 500 osvajao tržišta kao od šale, cijela Europa divila se njegovoj upotrebljivosti. Međutim, kako uvijek bude i onih koji žele više, rodio se Giardiniera – Fiat 500, obo-gačen još jednim parom vrata te deset centimetara duži. Nije to više bio lijep automobil, no na svoje su došli oni koji su mislili u tom dizajnerskom remek-djelu voziti sanduke piva. Eto im, neka voze i prevoze, rekli su u Torinu i napravili tu inačicu. Bilo je i sportskih apetita, naravno, pa je 60-ih mnogim utrkama harao Abarth, poprilično ‘nabrijan’ Fiat 500.
Godina je 2007., ožujak, samo nekoliko mjeseci prije nego što bi Fiat 500 navršio pola stoljeća, dakle bio u najboljim godinama. To se nije dogodilo, ali zato je njegov ‘reborn’ bio apsolutna senzacija! Roberto Giolito iz Fiat Stile Centrea napravio je posao koji će ga učiniti besmrtnim. Otprilike kao i njegovu bebu, malen, ali ne više tako malen, ne posebno skup, ali daleko od jeftinog automobila, ne najbrži, ali nikako spor. I sjajnog izgleda! Fiat 500 (koncept naziva Repiuno predstavljen je još 2004. na Autošou u Ženevi) danas ima motorčine od 1.200, 1.300 i 1.400 cm³, raspon snage od 68, 75 i 97 konjskih snaga. Komu to nije dovoljno, neka potraži Abarth od 200 KS! Lijep poput najljepše slike, šarmantan i dalje vrlo praktičan (sjedala 2 + 2), Fiat 500 za vjernost danas traži od 12 do gotovo 17 tisuća eura, ako ne govorimo o Abarthu, koji stoji dvostruko.
Mnogo starija od malenog dopadljivog Fiata 500, Volkswagenova Buba rodila se uoči početka Drugoga svjetskog rata. Kao da je birala najgori trenutak, svijet se ukazala 1938., pod njemački nemaštvitim nazivom Volkswagen Type 1. Kako sâm naziv tvornice najbolje govori o namjeni, Buba je trebala pokazati svijetu da njemački narod ima novca i za automobile. Bar po jedan u obitelji. Porschev dizajner Erwin Komenda crtao je i crtao, trudeći se zadovoljiti sve ideje Adolfa Hitlera. ‘Automobil za dvoje odraslih i troje djece koji može potegnuti po ravnoj cesti i 100 kilometara na sat. Mora biti iznimno čvrst, kvalitetne izgrade izvana i iznutra. Mora biti jeftin!’ To su uglavnom bile smjernice. Komenda se pokazao dobitnom kombinacijom. Hitlera pak nije bilo mudro ljutiti. Ipak, rat je stigao prije nego što se Buba počela masovno proizvoditi i prodavati izvan Njemačke. U ratu su tvornički pogoni proizvodili neka druga vozila, čvršća i opasnija, a proizvodnja automobila koji će promijeniti povijest nastavila se odmah nakon poraza. Ekspresno, zahvaljujući tomu što su glavni pogoni za vrijeme savezničkog bombardiranja preseljeni u velike bunkere. Ipak, 1947. izvezena je prva Buba, i to u Nizozemsku. Pokrenula je livinu… Budući da vrijeme liječi sve, nije mnogo vremena prošlo i Englezi su također bili poludjeli za ‘beetleom’. Međutim, znali su taj njemački proizvod isključivo kao Volkswagen Type 1, raspoznajući ga po obujmu: 1.100, 1.200, 1.300, 1.500 i 1.600 cm³. Buba je dogurala s početnih 25 konjskih snaga, tada dovoljnih za divljenje u svijetu, do konačnih 54, u modelu 1600. Bila je brža, kvalitetnija i udobnija od izravnih konkurenata Renaulta 4CV, Citroëna 2CV i Morrisa Minor. Najčešće prodavan model s 33 konjske snage dostizao je tada impozantnih 115 kilometara na sat. Bubanija je vrlo brzo zahvatila pola svijeta i već tada je bilo jasno da tako popularnog automobila još nije bilo. I pitanje je hoće li ikad itko dostići te fantastične brojke. A svjetskoj slavi pridonijeli su i holivudski filmovi posvećeni tom automobilu s imenom Herbi.
U Europi je proizvodnja prestala 1985. No Buba je nastavila svoj život u Brazilu i Meksiku, gdje je 2003. stala proizvodna traka otkucavši broj 21,529.464! Toliko ih je, bez ozbiljnih dizajnerskih preinaka, u svijetu proizvedeno od 1938. I onda se pojavio nova. Godine 1997. osvanula je nasljednica. Nekima možda previše moderna, drugima ne posebno praktična jer nisu više na snazi standardi iz 1938., ali u svakom slučaju dizajnerski potpuno uspješna. Motor se preselio naprijed, straga je, za razliku od stare ‘bube’, bio prostor za prtljagu. Vrlo brzo nova je Buba, odnosno ‘beetle’, zaludio i Amerikance, baš kao i tada, davno, kad je njemački proizvod zasjenio neke superpopularne američke modele. Izrađen na platformi Golfa, New Beetle dolazi u nevjerojatnom rasponu motora od 1,4, do medvjeđe jakog modela od 3,2 litre i 225 konjskih snaga. Nikako nije više auto za narod, nego gotovo suprotno, za ljude koji su uz običan, svakodnevni i maksimalno upotrebljiv automobil mogu priuštiti i takav ‘fun car’. Jefin nije, lagani ‘face-lift’ doživio je 2005. a priča se da nam 2010. dolazi potpuno novi New Beetle… Možda je malo rano za revoluciju, model iz 1997. uz neke preinake u unutrašnjosti bio bi još dugo zanimljiv.
