Izravan kontakt politike i biznisa nepoželjan je, pa je zato u zemljama Unije, koje su poboljšale standard, i u preostalom dijelu svijeta nezamislivo da političar, ministar ili predsjednik pokuša intervenirati za bilo koga iz realnog sektora jer tako ulazi u rizičnu zonu iz koje je najčešći izlaz odlazak u povijest – kaže Željko Ivančević, lobist u Bruxellesu. Dopušteni je angažman ako se država i njezin predstavnik brinu o poduzeću koje je u vlasništvu države ili država sama intervenira u njegovo poslovanje. Zato, misli Ivančević, zapadni svijet ne poznaje praksu izravnog interveniranja politike u korist privatnih poduzeća. Da bi se otklonila svaka sumnja u to, čak i kad političari odlaze u posjet poduzećima, to čine u organizaciji komore ili udrug poslodavaca. Političko uriranje u slučaju natječaja, ako se dokaže čak i kao provjerena informacija ili jaka indicija, znači udaljavanje iz politike.
Međutim, nedavna događanja pokazuju da su zapadne države itekako skakale u pomoć posrnutim privatnim tvrtkama koje, posebno američke banke, uvelike same snose krivnju za svoj krah. No to govori o promijeni tipa liberalnog kapitalizma, misli Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, a sada lobist i konzultant, a ne pogodovanju, jer to je učinjeno transparentno, kao dio državne politike. Da je Obamina administracija, recimo, tajno spašavala samo Lehman Brothersa, to bi bilo skandalozno isto kao da tajno urgira za nekog poduzetnika.
- Sve što nije javno za politiku je skandalozno – kaže Granić dodajući da svugdje u svijetu biznis utječe na politiku, ali nema problema dok je taj utjecaj transparentan i dok traži bolji regulatorni okvir i uvjete za sve.
Opasnost nastaje kad se biznis i politika spoje da bi se izigrao zakon. Najčešći su primjeri takve simbioze svugdje javni natječaji.
- Temeljno je pravilo ozbiljnih lobista da se ne bave lobiranjem za subvencije i u javnoj nabavi jer to je sivo područje – kaže Granić.
Mnogi nakon političke karijere prelaze u privatni biznis, no tada u razvijenijim demokracijama obično postoji razdoblje od šest mjeseci do godinu dana tijekom kojeg im je djelovanje ograničeno jer bi mogli iskoristiti informacije kojima raspolažu. I obrnuto, kad netko iz biznisa prelazi u politiku, postoje, kaže Granić, regulatorni mehanizmi za sprječavanje sukoba interesa, što ne znači da ga nema, jer mnogi europski povjerenici i ministri padaju zbog toga. Također je nezamislivo da se netko bavi biznisom dok je u politici, no i kad iz biznisa prijeđe u politiku i tvrtku prepusti npr. odvjetničkom uredu, u mnogim se zemljama postavlja pitanje je li pristojno da ta tvrtka konkurira na javnim natječajima.
Tvrtku dvojbenih razvojnih mogućnosti. Uostalom, svaka ozbiljna tvrtka ima i svoje definirane poslovne procese, ovlasti, proračun i planove razvoja, koje jedan telefonski poziv ili intervenacija ne može poremetiti. No ako je uprava takve tvrtke postavljena političkim dekretom i ako njena budućnost izravno ovisi o političkoj opciji na vlasti, vjerujem da se na takvu upravu ipak može lakše utjecati.
Ne razumije zašto se sa svakom promjenom vlade mijenjaju i uprave svih državnih poduzeća. Nema u Hrvatskoj toliko usko specijaliziranih stručnih ljudi da se njima možemo ‘razbacivati’ nakon svakih izbora.
Postoje pitanja u vezi s kojima se želim dodatno angažirati i utjecati na državu da radi bolje, ali tada se udružujem u interesne skupine poput HUP-a i nastojim utjecati na potpuno legitiman način, a ne dogovorima ‘uz šank’. Premda nema sustava u kojem zajedničko druženje u istom golf-klubu, u istom političkom tijelu i sličnim formalnim ili manje formalnim grupacijama ne pomaže barem pri uspostavi prvoga poslovnoga kontakta, društva u kojima se takvi dogovori stručno verificiraju imaju više šanse za opstanak – uvjeren je Urbane.
Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic grupe, misli da je granica između politike i biznisa ondje gdje prestaje neovisno reguliranje okvira za poslovanje i počinje pojedinačno pogodovanje.
Svaka je iznimka u političkom djelovanju devijacija od suštine političke djelatnosti, iako se kod devijacija tretira kao pravilo. Uloga je politike stvaranje okvira koji će dati jasne i transparentne procedure za osnivanje djelatnosti i takve uvjete za ravnopravno tržišno natjecanje. Politika regulira, odnosno bavi se načelima, ne pojedinačnim slučajevima. Naravno da Hrvatska nije izolirana u zloporabama političkog utjecaja, ali trebamo nastojati da što više takvih slučajeva postane iznimka. Moramo inzistirati na definiranju i poštivanju procedura, transparentnosti i korektnoga tržišnog natjecanja – poručuje Tedeschi.
