MARINKO MIKULIĆ Stečaj mu pokucao na vrata

Novinskih je i izvještajnih kuća kroz povijest bilo mnogo, no Reuters je sinonim za novinsku agenciju, danas suvereni vladar vijesti. Kao i prethodni brend, kompanija nije uspjela u svremenom dobu ostati samostalna – spojena je s kanadskom korporacijom Thompsonom prije dvije godine u kupnji vrijednoj 17,2 milijarde dolara. Tako je stvoren Thompson Reuters, na čijem je čelu ostao tadašnji šef Reutersa Tom Glocer. Reuters je odmah uvidio isplativost dostavljanja informacija ekonomiji stavivši naglasak na dostavu informacija financijskim tržištima, pa je udio vijesti u jednom trenutku pao ispod 10 posto ukupnog prihoda kompanije.

Osnivač Paul Julius Reuter nije tek tako uspio u svom naumu: pokušavao je nekoliko puta pokrenuti agenciju za prenošenje vijesti telegrafom prije nego što je, konačno, s Londonskom burzom 1851. uspio dogovoriti razmjenu informacija između nje i Pariške burze. S vremenom postao je neizbježan alat većine medija na svijetu, da bi zlatno doba doživio 80-ih. Spajanju unatoč nitko kompaniju ne zove Thompson Reuters.

Posljednji u nizu onih koji su izdržali Scile i Haribde kapitalizma ujedno u najkontroverzniji. Bankar J. P. Morgan možda je 1871. osnovao jednu od najotpornijih i najžilavijih financijskih institucija, ali malo je komu ostao u dobrom sjećanju. Tradicija nezgodnog ugleda nastavila se trenutačnom krizom u kojoj su ionako sve financijske institucije na stupu srama, pogotovo najizdržljivije, koje svoju dugovječnost duguju moralnoj fleksibilnosti. John Pierpoint Morgan osnivač je financijske institucije koja danas ima dva potomka – J. P. Morgan Chase i Morgan Stanley. Nastala je iz nekoć moćne House of Morgan, ili samo Morgan. J. P. Morgan bila je samostalna kompanija do 2000., kad ju je kupio Chase Manhattan Bank.

Tako je stvorena jedna od najvećih financijskih institucija na svijetu. Gdje god je izbio skandal, rat ili se dogodilo ekonomsko urušavanje, moglo se čuti ime J. P. Morgan i osjetiti miris njegova novca, rijetko u dobrom kontekstu. U Američkom građanskom ratu, primjerice, kupio je zastarjele puške od vojske, preradio ih i ponovno prodao vojsci, i to za sedam puta višu cijenu, iako su bile defektne i opasne za rukovanje. Danas ga se najčešće proziva za jednu od središnjih uloga u financijskom krahu.

Od pet izabranih brenda samo su dva ostala samostalna u razdoblju duljem od stotinu godina. Drugi su posnuli tek nedavno, uspješni preživjeti niz kriza, ratova i promjena u svjetskoj ekonomiji. Najnoviji stadij kapitalizma za mnoge je bio previšak zalogaj, pa su spas morali potražiti u naručju nekih drugih kompanija. Snaga stvorenih brenda ipak je bila jača od svih mijena – preživjeli su čak i kad njihovim matičnim kompanijama to nije pošlo za rukom. To govori sve o snazi tradicije brenda.

Mikulićev poslovni uzlet prožet je konfliktima sa suradnicima i poslovnim partnerima, s kojima se danas najčešće nalazi u sudskim dvoranama. Jedan od njih je i bivši direktor Bilokalnika Zdravko Dimač, krivac za Mikulićeve sudske brige oko tvrtke. Prodajom dionica iz trezora Dimač je prema Mikuliću omogućio Panovom konkurentu Belišću preuzimanje Bilokalnika a da za to nije imao mandat od ostalih dioničara, ponajprije Mikulića, koji danas posjeduje nešto više od 23 posto dionica te tvrtke. Iako su mu dvije sudske instance osporile njegove tvrdnje, Mikulić ne odustaje od tužbi za ponjemu nelegalnu privatizaciju. Ono što je zaboravio spomenuti je činjenica da se kao vlasnik dionica pojavio tek nakon dovršenja preuzimanja Bilokalnika od strane Belišća – 23 posto dionica do tada je bilo u vlasništvu brokerske kuće Ceufin.

Nakon još jedne sudske trakavice Mikulić mijenja strategiju i odlučuje povećati svoj udio u vlasništvu Bilokalnika putem 25 posto, što bi mu omogućilo blokiranje svih strateških odluka većinskog vlasnika (Belišća). Za to koristi jednog od manjinskih dioničara Vitomira Kljajića, s kojim je također danas u sporu. Kljajiću je ugovorom naložio da za njega kupuje dionice kako bi izbjegao javnu ponudu, no od dogovorenog iznosa od 2,5 milijuna kuna isplatio je samo pola milijuna, pa se sada i s tim bivšim poslovnim partnerom nalazi na sudu, ovaj put u ulozi tuženoga.

Posjetiteljima voli darivati rakije brendirane nazivom Pan, s plantaže Borinci koja se može nazvati jednim od rijetkih poslova na kojima je profitirao. Mikulić je plantažu koju je kupio za 20-ak milijuna kuna prepustio državi za dug od 115 milijuna kuna. I tu mu nagodbu mu država osporava, pa neumoljivi ministar financija Ivan Šuker danas ne želi postupiti prema potpisanoj nagodbi iz vremena koalicijske vlasti.

Poznavaoci prilika u branši kažu da im nije jasno zašto Pan ne posluje pozitivno, budući da je riječ o sektoru u kojemu su prilike za poslovanje relativno dobre čak i u današnjim vremenima sveprisutne recesije. S obzirom na to da je u be skrajnim sudskim sporovima očito dobro ispekao zanat, Mikulić loše poslovne poteze vješto prikriva osnivanjem novih tvrtki i otvaranjem bankovnih računa koji nisu opterećeni ovrhama i stečajnim postupcima. Osim proizvodnje papira Mikulić ima i tvrtku Trgopromet koja se bavi maloprodajom no i ona je, kažu ljudi upoznati sa situacijom, dovedena do ruba iako je riječ o djelatnosti koja donosi gotovinu i koja ne bi trebala biti u problemima.

Mikulić objašnjava da bi Pan bez sudskih ovrha i prijetnji stečajem krivotvorenom dokumentacijom poslovao pozitivno i da on kao čelnji čovjek, kad ne bi bilo zlih ljudi koji ‘imaju pik’ na njega i na njegove tvrtke, svoj posao radio vrlo dobro. Te izjave postaju manje vjerodostojne budući da se do financijskih izvješća Pana za 2009. ne može doći koristeći nijedan od dostupnih javnih izvora. Najnoviji projekt, koji bi Pan mogao spasiti iz problema, jest komercijalizacija vrijedne nekretnine u Zagrebu na kojoj je trenutačno tvornica čija bi nova lokacija trebalo biti Ivanić Grad.

Za to je Mikulić osnovao još jednu tvrtku Mikulić nekretnine, putem koje bi se trebala graditi nova poslovno-stambena zgrada i time bi Pan mogao riješiti sve svoje probleme.