Bolji primjeri remiksa predstavljaju dubinsku analizu klasičnoga komada i suvislu autorsku intervenciju koja na neki način popravlja neku od odrednica izvornika. Možda je najbolji primjer stolac SIM Jaspera Morrisona, očiti remake GF40/4 Davida Rowlanda iz 1966. Jasper kaže da je u toj tipologiji Rowlandov stolac genijalni primjer bez presedana te da je njegov doprinos pojeftinjenje kroz uvođenje plastičnih zamjena za komade od furnirskih otpresaka te tome prilagođena pojednostavljena čelična konstrukcija. Samo uvođenje novog materijala donosi novi karakter. Iako ta dva primjera izgledaju jako slično, Morrisonov je proizvod iskreni doprinos dizajnu, istodobno svjež i suvremen s jedne strane, a ukorijenjen u dizajnerskoj tradiciji s druge – kaže Radeljković. Tu svakako vrijedi spomenuti i legendarni poput Van der Rohea, Gropiusa i Todd Oldhama, odnosno njegovu La-Z-Boy kolekciju, iz čijeg naziva naša publika uglavnom neće prepoznati prvi dizajn (1930-ih) udobnih fotelja koje odmah mame na odmor uz knjigu ili televizijske programe.
Moglo bi se reći da je Morrison glavni protagonist osvještavanja dizajna. On je potkraj osamdesetih, u jeku postmodernog ludovalja forme oslobodene ikakvih pravila, napravio izložbu suzdržanih osnovnih proizvoda naslonjenu na tradiciju visokog modernizma 50-ih godina. Izložba je bila naslovljena ‘Some new items for the home’ i napravljena uz potporu Vitre, čiji je reformator, vizionar i dugogodišnji CEO Rolf Felbaum druga ključna osoba u oživljavanju ključnih djela dizajna namještaja. Felbaum je otkupio autorska prava paradigmatičkih primjera modernističkog namještaja i stavio ih ponovno u proizvodnju ta napravio muzej dizajna, koji je projektirao najeksponiranijsi svjetski arhitekt u tom trenutku Frank Gehry. U pitanju su proizvodi jednako atraktivni i progresivni i danas, 50 ili 70 godina od svog nastanka, a tehnologija izrade većine kućanskih predmeta nije evoluirala u proteklih 50 godina, već je samo degradirala kvaliteta materijala i izrade, tvrdi Radeljković. Te osvještene istupe mediji su prepoznali i širenje takvog razmišljanja dovelo je do široke i neselektivne primjene formi iz prošlih razdoblja i onoga što danas kolokvijalno zovemo retro stilom.
Ključ je nesporazuma u riječi stil. Svi veliki primjeri oblikovanja bilo čega nisu vođeni stilom, već uvjerenjem, inteligencijom i lucidnošću. Ključ je u prepoznavanju pravih vrijednosti proizvoda i brendova. Apsurdno je mijenjati identitet (ukus, formu i ambalažu) jedne Bajadere, bez obzira na to što će se povremeno slabije prodavati, ovisno o sinusoidi prodaje kakvu poznaju svi proizvodi. Proizvodi bez stvarne vrijednosti koji su samo marketinški motivirani nostalgično oblikovani poštiju svoj mogući kratkotrajni tržišni uspjeh prijevarom naivnih kupaca – tvrdi Radeljković.
