Mirovine će ovisiti o poslovanju vodećih kompanija

Kopernikanski obrat Mirovinski fondovi još će neko vrijeme biti glavni ulagači u domaće dionice. To znači da ćemo svi mi koji radimo biti suvlasnici najkvalitetnijih hrvatskih tvrtki.

Dubravko Štimac kao neslužbeni glasnogovornik industrije mirovinskih fondova smatra da su oni objektivno marginalno utjecali na način vođenja tvrtki poput Podravke te sada traže aktivniju ulogu u pokušaju efikasnijeg vođenja kompanije. Podravka predstavlja definitivno najveću investiciju fondova u neku domaću kompaniju te o njenoj budućnosti ovise i mirovine njenih članova, ali već sada fondovi imaju znatne udjele u nekoliko perspektivnih hrvatskih kompanija. Nakon Podravke taj udio je najveći u Atlantic grupi, zatim Ericssonu Nikoli Tesli, Adrisu, Ingru, Petrokemiji itd. Prema svemu sudeći, novi način kontrole fondova u tvrtkama ići će u prvim koracima prema povećavanju udjela u pojedinim kompanijama kako bi im takva pozicija omogućila i direktan utjecaj na poslovanje.

Primjerice, ako mirovinci u Podravci povećaju udio više od 25 posto ili se udruže s nekim manjim dioničarom, bit će im moguće blokirati sve važnije poslovne odluke. No, ne treba se odreći ni dioničarskog aktivizma koji nije potkrijepljen nekim većim udjelom.

Iako su fondovi između redaka Vladi i hrvatskim kompanijama izrekli i prijetnju da bi ulaskom u Europsku uniju mogli dobar dio svojih investicija preseliti izvan Hrvatske, može se zaključiti da je riječ samo o traženju veće razine transparentnosti u vođenju tvrtki. Kako kažu neki od čelnika mirovinskih fondova, budućnost će donijeti veću koncentraciju vlasništva fondova u nekoliko hrvatskih tvrtki te će to biti stabilna strateška ulaganja koja bi trebala osigurati bezbrižniju mirovinu svima nama. Najvjerojatnije će se fondovi ponašati slično ulagačkoj filozofiji Warrena Buffeta, koji se ne miješa u poslovanje tvrtki u kojima ima udjele, ali jedan mu je od osnovnih kriterija za ulaganje kvalitetan menadžment.

U trenutačnoj perspektivi domaćih mirovinskih fondova proći će još dosta godina prije nego uplate radnika dosegnu isplate mirovina, pa će mirovinci još neko vrijeme kupovati domaće dionice. To znači da ćemo svi mi koji radimo biti suvlasnici najkvalitetnijih hrvatskih kompanija, a o kvaliteti njihova poslovanja te pravilnoj kontroli poslovanja od strane mirovinskih fondova ovisit će i mirovine svih nas.

Takve odnose na svojoj koži testira svaki dan. U Podravci se našao u procijepu između HDZ-a, koji ga je postavio na čelo Nadzornog odbora, i HSS-a, koji Podravku svojata kao vlasništvo stranke. No on u tome procijepu odlično pliva.

Imam veliku neovisnost i samostalnost. S političarima sam dogovorio cilj, a to je stabilizacija i razvoj Podravke. Moj je stav: ako su prijedlozi političara u okvirima tog cilja, suslušat ću ih, ako nisu, nemamo o čemu razgovarati – kategoričan je Jurčić.

Kaže da se u početku stekao dojam da brani boje HSS-a, ali nije mu dao osjećaj pobjede i zato se obrušio na njega. No potpuno otvorene karte, s kojima igra samo s jednim ciljem: da izvuče Podravku na površinu, i HSS i HDZ drže na ‘sigurnoj’ udaljenosti, tvrdi. U mreži politike i biznisa ne vidi problem, jer ona postoji i u razvijenim ekonomijama.

Razlika je u tome što ondje postoji mekana granica. Politika određuje strategiju razvoja, strateške industrije i unutar tog se okvira onda podupiru ‘simpatizeri’ vlasti. Mi to radimo sirovo i primitivno – zaključuje Jurčić.

Dekan veleučilišta Vern Goran Radman također misli da nema granice između biznisa i politike, to je ‘igralište’ određeno tek mekim rubovima koje razgraničavaju moć i vlast.

Oboje se vitalno prožimaju, jer bez uspješnog biznisa nema politike, kao ni uspješne politike bez biznisa. No, motivi su u biznisu i politici oprečni, jedini se zalažu za ‘svoj’, a drugi za ‘opći’ interes. Zato postoje pravila igre koja su ‘napisana’ pažljivim njegovanjem razumijevanja o uzajamnom interesu, povjerenjem i transparentnosti aranžmana koji se postižu. Banalan primjer takvih aranžmana su tzv. privatno-javna partnerstva – tumači Radman.

Kaže da nema ništa loše u tome što političar naziva i preporuča poslovnim ljudima da se nađu i razgovaraju. Loše je kad u tome traži svoj poseban interes ili kad onaj kojeg zove ugrađuje taj interes u sporazum s drugim poslovnim partnerom.

Nema ništa loše ni u tome da poslovni ljudi zovu i interveniraju kod političara ako procjenjuju da bi njihovo zalaganje moglo promijeniti pravila od opće koristi. Pri tome mogu računati na stečenu prednost, ali samo onu koja je verificirana tržištem, dakle kvalitetom, cijenom, boljim uvjetima, a ne posebnim političkim privilegijama – poručuje.