Najzahtjevniji je dio posla prepoznati prevaranta među kupcima

Specifičnost njegova posla u današnjem vremenu očituje se u tome da se sve više bavi pronalaženjem mogućih načina naplate potraživanja, a sve manje strateškim odlukama važnima za tvrtku. Tako nelikvidnost nije posljedica samo teškoća u upravljanju tvrtkom; upravo njegov primjer govori da je problem mnogo dublji.

U normalnim situacijama posao Gorana Brašnića, direktora riječke tvrtke Vargon, sastojao bi se od toga da najviše računa vodi o razvoju i investicijama te o mnogo drugih stvari. A da taj čovjek ne bježi od investicija i da mu nelikvidnost tu aktivnost samo privremeno smanjuje, možda najbolje pokazuje ovogodišnja nagrada njegovoj tvrtki za najinovativnije poduzeće, odnosno za ulagača godine 2009. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje tvrtki koja je najviše uložila u razvoj proizvodnih kapaciteta, nove proizvode i nove strojeve. Brašnić je dobio i nagradu za menadžera 2008. u kategoriji srednjih poduzeća. Dio su njegova tima dvojica braće od kojih jedan vodi izvozni odjel, a drugi proizvodni pogon, glavni poslovodja koji je s njima više od 35 godina, komercijalni direktor, kum koji radi u komercijalnom sektoru, šefica računovodstva te tajnica; zaposlenih je 210.

Vargon je kao obiteljska tvrtka osnovan 1990. na temeljima kovinotokarskog obrta Stjepana Brašnića, Goranova oca koji je počeo privatni posao još davne 1973. Od tada, pa i kratko vrijeme nakon osnutka Vargona, mala radionička proizvodnja bila je usmjerena na obradu metala, da bi nakon toga (1992.) počela s novim programom, proizvodnjom plastičnih cijevi za kućni i ulični dovod te odvod vode. Bio je to hrabar zaokret u to ratno vrijeme jer je uvođenjem novog programa trebalo proširiti proizvodne kapacitete. Zato se tvrtka po lovinom devedesetih preselila na novu lokaciju na Martinovac, gdje se proizvodnja odvijala na površini od šest tisuća četvornih metara prostora, od čega na 3.200 m² zatvorenog. Taj investicijama sklon čovjek ponovno je sâm sebi stvorio ‘problem’ uspješnim poslovanjem jer kaže da je potražnja za njihovim proizvodima rasla, pa je 2003. zbog ponovno malog prostora bio prisiljen Vargon preseliti na današnju lokaciju u industrijsku zonu Kukuljanovo iznad Rijeke, na 57 tisuća četvornih metara prostora, od čega 12.000 četvornih metara zatvorenog. Vargon trenutačno radi na projektu gradnje novoga distribucijskog centra za Slavoniju i Baranju jer se tako planira približiti tržištima Istočne Europe.

• Ovim poslom bavim se od 1994. Ključan je moment u mojoj karijeri bila očeva smrt. Najviše sam naučio na terenu u izravnom kontaktu s ljudima prilikom nuđenja vlastitih proizvoda – priča Brašnić.

Najzahtjevnije u poslu promišljanje mu je o budućnosti tvrtke i stalno nastojanje održati vodeću poziciju u djelatnosti. Rekl bismo, sasvim logično, što je na tragu i nekih naših prijašnjih sugovornika, da uvijek u primisli imaju da tvrtka može zapasti i u teškoće. To je tamna, neizbježna strana tog posla, vječno dokazivanje i briga za budućnost. Ali zanimljiv je Brašnićev sljedeći odgovor. Naime, kao jedna od najzahtjevnijih stvari u današnje vrijeme u njegovu poslu nameće se prepoznaje lošeg kupca, odnosno ‘pravodobno uočavanje potencijalnih prevaranata, kojih ima na svakom koraku, i zaštita od njih. A da je riječ o ambicioznome menadžeru, možda pokazuju i njegove riječi da mu je najveći izazov u poslu kad se pred konkurenciju tvrtka ubaci u projekt, pogotovo ako je od početka bio pripreman za njega. Nikad se ne predaje, pa i kad je utakmica unaprijed dogovorena. Zato i kao svoju najveću slabost ističe nemogućnost utjecanja protiv korupcije i sporog pravosuda.

• Često ne možemo utjecati na promjene koje ovise o političkoj volji najviših državnih institucija – žali se. Priliku vidi u promjeni razmišljanja ljudi, kolektivne svijesti cijelog društva, iskorjenjivanju korupcije i smanjenju birokratskog aparata. No do toga mora riješiti prijetnju današnjice, svima poznatu nelikvidnost, zbog čega pak postoji opasnost da mu odu stručnjaci. I onako, kaže, ima problema s pronalaskom sposobnih i kvalitetnih kadrova. A njih često bira po vlastitoj prosudbi, intuicijom. Tvrdi da su ljudi, njihovo znanje, organizacijska sposobnost te dugogodišnje poslovno iskustvo najveća snaga tvrtke. Prije svega, misli na donošenje odluka i na improvizaciju kada zatreba, a da posao pritom ne trpi.

U Hrvatskoj Vargon proda 60 posto vrijednosti proizvoda, ostalo ide u izvoz. Proizvode distribuiraju iz svojih distributivnih centara – na Kukuljanovu, u Zagrebu i Osijeku – i to vlastitim voznim parkom. Od cijelog asortimana najbolje prodaju proizvode koji se plasiraju preko trgovačke mreže, zato što su im u tom segmentu, tvrdi, kupci privatni poduzetnici kojima je kriterij kupnje kvaliteta i cijena.

• Prednost pred konkurencijom jest što više od 95 posto proizvoda iz asortimana proizvodimo sami, imamo infrastrukturu kojom možemo odraditi većinu poslova na održavanju alata i izradi novih, potrebnih za neometan rad svojeg proizvodnog pogona, što znači da se ne moramo koristiti vanjskim uslugama. Naša su rješenja jeftinija od konkurentske – kaže.

Zato u marketing ulaže poprilično novca. Najviše troši na organiziranje prezentacija, tiskanje kataloga, izradu softverskih programa namijenjenih projektantima. Posao mu otežavaju misli na koje je sada usredotočen: kako prebroditi iduću godinu, ako se ikako može bez otpuštanja radnika, i zadržati jezgru poduzeća.