Porezna uprava ucjenjuje obveznike izmišljenom ‘cesijom htio-ne htio’

Neodrživo je da se uskraćuje povrat pretporeza zbog toga što obveznik duguje trećem, a taj treći dužan je ‘državi’. Savjetujem poduzetnicima da, ako mogu, ne pristaju na takve postupke.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravamo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedine u njihovim neravnomjernim sporovima s gloznom državnom upravom.

Bez povrata pretporeza. Provjerite u poreznim upravama, poreznici primjenjuju novi način izbjegavanja povrata pretporeza, piše prvi čitatelj. Ako obveznik PDV-a zahtjeva povrat znatnijeg iznosa pretporeza, poreznici traže obveznikove poslovne knjige ‘na uvid’. Ako nema prekršaja u knjigama, poreznici zahtijevaju od tražitelja povrata popis njegovih dobavljača. Svrha traženja poslovnih knjiga i popisa dobavljača ‘na uvid’ nije porezni nadzor, nego pronalaženje dobavljača koji duguje PDV, a ima potraživanje od tražitelja povrata pretporeza.

Kad otkriju takvu ‘kombinaciju’, poreznici iznuduju od dobavljača ‘pristanak na ustupanje potraživanja’ od tražitelja povrata pretporeza, odnosno prisilno provode ‘cesiju htio-ne htio’. Kad dobiju pristanak od dobavljača, žurno obavijeste tražitelja povrata pretporeza da će umjesto da mu vrate zahtijevani pretporez, njegovu dobavljaču otpisati dug PDV-a u iznosu koji su odbili uplatiti kao povrat pretporeza i da tražitelj pretporeza nakon toga više ništa ne duguje svojem dobavljaču.

Porezna uprava može uskratiti pretporez pravnoj osobi ako ta osoba duguje neko drugo javno davanje, ali takva ‘cesija htio-ne htio’ pravno je dvojbeno. Porezna uprava ne može uskratiti pretporez nekome tko je dužan trećoj pravnoj osobi. Jednostavno, pravno je neodrživo da se uskraćuje povrat pretporeza nekome zbog toga što taj duguje trećem, a taj treći je dužan ‘državi’.

Uostalom, to što čitatelj zove ‘cesija htio-ne htio’ zapravo i nije cesija, jer cesija je kad vjerovnik dobrovoljno po nekoj cijeni ustupa potraživanje. Porezna uprava ne bi smjela stjecati potraživanja koja su izvorno komercijalne naravi, već samo ona koja se odnose na javna davanja. Što će se dogoditi kad Porezna uprava stekne neko potraživanje prema obvezniku koje još obveznik knjiži u aktivi? Hoće li Porezna uprava zahtijevati da se plati njoj umjesto dobavljaču za isporuku neke robe? Kako će tražitelj pretporeza proknjižiti tu tzv. cesiju htio-ne htio?

Je li takav ‘scenarij’ pravno, odnosno zakonski ostvariv, podložno je temeljitijoj i dugotrajnijoj analizi svih poreznih propisa, a to već nadmašuje mogućnosti samo jednog novinara. O tome moraju stručnjaci reći svoje, a dotad poreznici to ne bi smjeli raditi. Zbog toga savjetujem poduzetnicima da ne pristaju na takve postupke poreznih vlasti, svjestan da većina poduzetnika nije u situaciji da se suprotstavi poreznicima.

‘RUPE’ U ZAKONIMA O ‘HARAČU’

Javio se pomorac koji me pitao kako da uplati predujam kriznog poreza ako je osam mjeseci na brodu izvan Hrvatske?

No, pomorci su samo jedan od primjera da se unatoč lažnoj tvrdnji Ustavnog suda krizni porez ne naplaćuje svima. Jednostavno, naši pomorci koji plove na stranim brodovima ostali su izvan sustava kriznog poreza i ne moraju plaćati taj apsurdni namet, jer ne plaćaju porez na dohodak tijekom godine, nego tek po isteku porezne godine kad podnose prijavu poreza. S obzirom da pomorci, osobito na stranim brodovima ‘jedu kruh sa sedam kora’, osobno i nemam ništa protiv toga da izbjegnu plaćanje kriznog poreza, premda to prema Ustavu nije pravedno.

No pitanje je zašto obvezu kriznog poreza nemaju nerezidenti koji ostvaruju dohodak u Hrvatskoj? Ili, primatelji inozemnih mirovina u Hrvatskoj, ili primatelji hrvatskih mirovina koji su prijavljeni u Bosni i Hercegovini itd?