Razvoj, održavanje i upravljanje plinskim transportnim sustavom

(samo 57,8 posto) u Hrvatskoj. Iako svojom prezentacijom nije tvrdila da je riječ o kolapsu hrvatskoga gospodarstva i katastrofičnim procjenama, niti je Svjetska banka nešto nametnula Vladi, Madžarević-Šujster predložila je da bi Vlada trebala osim demotiviranja zaposlenika za rano umirovljenje razraditi i neke druge mjere za povišenje razine zaposlenosti. Posebno je tu mislila na povratak umirovljenika i branitelja na tržište rada, smanjenje troškova otpuštanja radnika te poticanje cjeloživotnog učenja. Ona je, ipak, na neki način kritizirala Vladu dodavši da naknade za nezaposlene s 30 i više godina staža ne bi trebale odvraćati ljude od traženja posla i ne bi smjele biti bez uvjeta.

Kad se pogledaju uvjeti prema kojima se ide u prijevremenu mirovinu, vidi se da je zakonodavac predvidio dvije mogućnosti. Jedna je pravo na starosnu mirovinu. Nju osiguranik (muškarac) ostvaruje kad navrši 65 odnosno 60 godina života (žena) i ima najmanje 15 godina mirovinskog staža. Isto je tako i s osiguranicima s nepunim radnim vremenom: 65 godina života (muškarac) odnosno 60 godina (žena) i 15 godina u osiguranju. To je socijalna komponenta s kojom se treba složiti s obzirom na to da iz raznoraznih razloga ima ljudi koji nisu uspjeli riješiti svoje zaposlenje dok su trebali biti radnoaktivni.

Druga je pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. Na nju se odnosi većina kritika, iako, da ponovimo, nikako ne treba sve osiguranike koji idu u prijevremenu mirovinu trpati u isti koš. Na nju osiguranik stječe pravo kad navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac) odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena). Kao i u starosnoj mirovinini, i kod prijevremene osiguranik zaposlen na nepuno radno vrijeme nakon navršene 60 godine života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac) odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena) može ići u mirovinu. Zakonodavac je to riješio tako da se razdoblje provedeno u zaposlenju na nepuno radno vrijeme smatra razdobljem provedenim u zaposlenju na puno radno vrijeme. Uz to visina mirovine određuje se prema navršenome mirovinskom stažu, a ne prema razdoblju provedenom u zaposlenju na nepuno radno vrijeme.

Osobe koje odu u mirovinu postaju teret cjeloživotne privrede, bez obzira na to je li njihovo umirovljenje sa stajališta produktivnosti bilo opravdano ili ne. Naravno, odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu ipak otvara vrata i onima koji još mogu raditi, ali imaju i druga rješenja. U dogovoru s dotadašnjim (ili nekim drugim) poslodavcem mogu sklopiti ugovor o djelu za povremene i privremene poslove. Takvih primjera ima jer se i poslodavcu više isplati angažirati umirovljenika, pogotovo onoga koji je već upoznat s poslom, a da se ne govori o tome da od trenutka umirovljenja dotadašnji zaposlenik za njega postaje jeftinija radna snaga jer nije dužan plaćati doprinose. Naravno, novopečenom umirovljeniku u tom se slučaju ne obustavlja mirovina, što mu odgovara.

Ipak, mnogo budućih umirovljenika razmišlja što će sutra u mirovinu. Ne muči ih samo iznos mirovine nego i to da im se dotadašnji život radikalno mijenja. U svakom slučaju, u mirovinu je najbolje ići kad se ona zasluži! Postoje mišljenja da bi Hrvatska trebala posve zabraniti odlazak u prijevremenu mirovinu kao što su to učinile neke zemlje ili to namjeravaju učiniti poput Njemačke. Mi se ne slažemo s time jer svakako ima situacija u kojima je potpuno opravdan odlazak zaposlenika u mirovinu.

Ipak, svakom budućem prijevremenom umirovljeniku treba reći da mu se ona ne isplati (osim ako ima dodatno rješenje). To ne vrijedi samo za razliku u godinama kad budu primljeni mirovinu umjesto pune plaće. Još je veća posljedica mirovina trajno manja 0,15 posto za svaki mjesec ranije mirovine, što će reći da budući umirovljenici mogu izgubiti devet posto za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu.