Tržišna zastupljenost

Belišće d.d. plasira svoje proizvode na tržišta više od 20 svjetskih zemalja, a unatoč oštroj konkurenciji prednost temelji na 50 godina tradicije, iskustvu i stručnosti zaposlenika te suvremenoj tehnologiji.

Tvornice ambalaže mogu izabrati Belliner, SC Fluting, Belwell ili Šrenc, a odnedavno je proizvodni program proširen na nove vrste papira, prilagođene aktualnim zahtjevima kupaca i trendovima u pakiranju. Unatoč oštroj konkurenciji Belišće prednost nalazi u 50 godina tradicije, iskustvu i stručnosti zaposlenika, suvremenoj tehnologiji, a osobito kvaliteti proizvoda i pravodobnoj isporuci robe. Ambalažni papir i ambalaža od valovitog papira danas su najvažniji proizvodi Belišća d.d. Cijeli poslovni sustav Grupe Belišće zapravo je zamišljen prema načelu kružnog tijeka. U njemu djeluju tvrtke Unijapapir d.d. Zagreb i Inos papir servis d.o.o. Beograd, vodeće tvrtke u prikupljanju ambalažnog otpada, prije svega starog papira koji čini 80 posto sировine za proizvodnju novog papira. Stari papir prerađuje se u novi u Tvornici poluceluloze i papira u Belišću. Potom se plasira u vlastite tvornice ambalaže, i to u Tvornici ambalaže u Belišću, Bilo-kalnik – IPA-u d.d. u Koprivnici, Valkarton d.d. u Logatu te Komunu AD u Skoplju. Iz ruku krajnjih kupaca ta ambalaža ponovno postaje otpad i sировina za novi proizvodni ciklus.

Upravo zbog kvalitetnog proizvoda i servisa Bel-ambalaža sinonim je kartonske ambalaže u Jugoistočnoj Europi, a zahvaljujući ostalim članicama Grupe Belišće poslovne mogućnosti još se povećavaju. Naime kapaciteti dvaju postrojenja za proizvodnju papira u Tvornici poluceluloze i papira u Belišću mogu zadovoljiti potrebe svake kartonaže u širem okruženju. U Tvornici ambalaže u Belišću nastaju gotovo sve vrste valovitog kartona, ambalaža od valovitog kartona, transportna, štancana i kaširana ambalaža. Ako se pojedina vrsta ambalaže ne proizvodi u Belišću, kupac dobiva robu od drugih članica. Primjerice Valkarton proširuje spektar ponude i na ambalažu od punog kartona u višebojnom tisku, filmove za tisak, alate za štancanje ambalaže… Osim kvalitetnih konstrukcijskih rješenja sve tvornice nude usluge dizajna i logističke potpore za proizvode kupaca ambalaže. Zahvaljujući dobrom organizacijskom povezivanju članica svakom kupcu dovoljan je kontakt s najbližom članicom Grupe, a potom je proizvodnja željene ambalaže samo pitanje dogovora o izgledu, kvaliteti, dizajnu, cijeni i rokovima isporuke.

Ako je, primjerice, tržište obuće prije rata bilo zaštićeno od uvoza, ono se otvorilo, što je prouzročilo neprilike našim proizvođačima. S njihovim padom pale su i kožare. S druge strane oni koji su životarili na kraju pokleknuli uoci krize koja je pogodila upravo industrije vezane uz kožu: automobilsku, proizvodnju namještaja i obuće.

U našim prilikama to se vidi i po uvozu sirove kože vrijednom 32,5 milijuna dolara 2006.; već 2007. uvezena su samo 19,2 milijuna, a 2008. samo 5,5 milijuna (prerađena vrijedi četiri puta više). Nije to posljedica povećanja prerađe domaće sirove kože, nego spomenutog pada poglavito industrije obuće, ali i namještaja. Osim toga direktor interesnog udruženja Croatiastočara Branko Bobetić kaže da su u drugoj polovini 2008. tržišne cijene sirove kože pale više od 60 posto, gomilale su se velike zalihe sirove slane kože u klaonicama i tržište je gotovo stalo. Iz Hrvatske smo desetljećima izvozili inače vrlo kvalitetnu govedu kožu, a za potrebe industrije uvozili smo gotovu.

Takvim pristupom zasigurno nisu optimizirani ukupni nacionalni interesi u smislu finalizacije domaće sirovine za potrebe domaće kožarske industrije ili izvoz gotove kože kao finalnog proizvoda. Na kraju to je i vidljivo iz izvozno-uvoznog deficita – kaže Bobetić.

Potkraj prošle godine Croatiastočar se angažirao na povezivanju klaoničke industrije, koja je imala vrlo velikih problema, i domaćih prerađivača kože. Situacija je danas nešto bolja, s time da su tržišne cijene govede kože u Hrvatskoj blizu 50-ak posto prijašnjih cijena, ali nema zaostaja na tržištu kože.

Inače, cijena prerađene kože ovisi o svjetskom kretanju i mijenja se svaki tjedan. Da bi i obućarska industrija imala koristi od reaktiviranja prerađivača kože, potvrđuje i Nada Zver, direktorica ivanečke Ivančice, tvornice dječjih cipela.

Jedan od problema obućarskih tvrtki koje imaju vlastiti proizvod jest nedostatak industrije sirovina u Hrvatskoj. S jakom specijaliziranjem kožarskom industrijom naša bi opskrba bila jednostavnija i imali bismo manje troškove – kaže Zver.

Samo pet posto tvrtka kupuje od domaćih kožara Psunj i Inkopa. Ostalo je iz Italije; u prvih deset ovogodišnjih mjeseci uvezla je prerađene kože vrijedne tri milijuna kuna. Slično govori i Mario Lešina, glasnogovornik varaždinskog Mida, tvrtke koja proizvodi obuću i ortopedsku pomagala.

O tom potom, no kako se autoindustrija i ona namještaja i obuće oporavljaju, oporavljaju se, kaže Ljubić, i kožare. Cijena prerađene kože polako raste. Kako je usprkos svemu obućarsko-kožarska grana u Hrvatskoj i dalje respektabilna, misli da i država može mnogo pomoći. Naime, uvozi se svakakva obuća, pogotovo iz Kine, koja je nezdrava. Kod nas postoji kontrola zdravstvene ispravnosti obuće, no, kaže Ljubić, u primjeni se nije daleko otišlo, a to bi veoma moglo obućarskoj industriji, posredno i prerađivačima kože. Ipak, hvali Ministarstvo poljoprivrede, tj. njezino veterinarstvo, jer je uvelo reda u klaonicu. Sada postoje i podaci o sljedljivosti, tj. o podrijetlu kože od trenutka klanja do izrade cipele.

Kad to znamo, možemo prilagoditi proizvodnju, jer koža iz Rumunjske i Hrvatske nije ista – kaže Ljubić.

U Psunju otkupljaju kožu od veletrgovaca i klaonica. Ljubić ističe da je tajna njihova uspjeha u proizvodnji u skladu s europskim i američkim tržištem. Od njihove prerađene kože proizvodi se obuća za vojsku, policiju, vatrogasce te za običan puk, i to u Švicarskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Finskoj, Austriji, Njemačkoj, Italiji te Češkoj.

Osim toga sav otpad od kože izvoze jer Hrvatska nema odlagališta. To je naš dodatni problem jer je tako propala talijanska investicija u bivšu kožaru Almeriju pokraj Sesvetskog Kraljevca. Izvoze ga u Italiju, Češku ili Španjolsku i plaćaju pet centa za kilogram. Jedino u Kini plaćanje otpada kompenziraju prodajom obrezotine (sitnih komada kože). Inače, Ljubić tu ističe apsurd: transport do Rijeke stoji 400 eura, a od Rijeke do Kine 800 dolara.

Ljubić očekuje stabilnu i sigurnu prodaju, što podrazumijeva da se odrede zemlje u kojima će se obuća proizvoditi: osim Kine to su Indija, Indonezija i Vijetnam. Ipak, kvalitetna proizvodnja ostaje u Europi. Riječ se o proizvodima koji se moraju provjeriti mnogim fizikalnim, kemijskim i ekološkim testovima: dječja obuća, ortopedska, jer u Europi stari stanovništvo, zatim košarkaški sport, planinarenje ili golf, za koje Ljubić vidi tržišta.

Naše su kožare dobre, odnosno vrlo dobre u proizvodnji namjenske kože. Vjerujem da bi u tom dijelu bilo dobro širiti tržište i usmjeravati razvoj jer teško će se nositi sa svim izazovima pred koje ih stavlja modna industrija obuće – zaključuje Nada Zver.