Milutin Pankrac, Eduro

Često se s pravom kaže da je ‘službeni automobil najbolji’, jer korisnik nema troškove održavanja, kupnje goriva, registracije, a na kraju takav se automobil prodaje nakon nekoliko godina korištenja. Sve je veći broj službenih vozila i na našim cestama. Međutim, i taj službeni automobil ima jasna pravila korištenja kojih se treba itekako pridržavati jer bi, u protivnome, poreznici mogli imati posljednju riječ koja možda ne bi bila najugodnija za vlasnika tvrtke ili društva.

Danas zaposlenici većinu službenih automobila stvarno koriste 24 sata na dan jer prema ugovoru imaju na to pravo. Upravo se zbog toga najčešće taj automobil knjiži u visini od 70 posto vrijednosti. Zato i nema posebnih specifikacija kilometara prevezenih u privatne ili službene svrhe. Smatra se, s pravom, da se službeni automobil stalno koristi u barem 30 posto slučajeva, dakle vozi se u privatne svrhe, a troškovi nastali uporabom službenog vozila priznaju se u visini od 70 posto.

Službenim automobilom može upravljati i osoba koja nije neposredno zaposlena u tvrtki. Međutim, ipak treba poštovati pravila isplate. To znači da bi se osobi koja nije zaposlena u društvu troškovi nastali na službenom putu nadoknadili pod istim uvjetima, dakle, isplatitelj bi bio obvezan podmireniti trošak smatrati neto primitkom na koji treba obračunati brutno trošak te obračunati i platiti doprinose i porez s mogućim prirezom, kao kad je riječ o primicima koji se smatraju drugim dohotkom.

Kada automobilom upravlja osoba koja nije zaposlena u društvu, treba obavezno imati punomoć, odnosno ovlaštenje, naročito ako putuje u inozemstvo. Na granici vrlo često policajac pita za odobrenje, a ako ga nemate možete imati nepotrebnih neugodnosti.

U slučaju da privatni automobil koristi u poslovne svrhe, iskustva kazuju da se najčešće koristi ‘formula’ prema kojoj se po prijeđenom kilometru isplaćuju dvije kune vlasniku vozila. U tu je cijenu uključen trošak goriva i amortizacija automobila. Nekad je to bio vrlo dobar način dopunske zarade, ali danas su vremena drugačija i svakom je društvu isplativije imati službeni automobil, nego plaćati zaposlenicima korištenje privatnoga.

Prema zakonu o porezu na dohodak, kad se prometna sredstva u poslovnim imovini koriste i u privatne potrebe radnika, člana društva ili druge osobe na toj se osnovi utvrđuje primitak u naravi (plaća ili drugi dohodak). Primitak u naravi utvrđuje se za cestovna motorna vozila u visini jedan posto nabavne vrijednosti vozila, prema stvarnom korištenju vozila (prema evidenciji kilometara, dvije kune po kilometru) ili u visini 20 posto lizinške rate otplate (ako je vozilo u operativnom leasingu).

Kada se za korištenje vozila za privatne potrebe utvrđuje plaća, odnosno drugi dohodak u naravi, troškovi nastali korištenjem vozila priznati su trošak poduzetnika u visini sto posto. Ako se na osnovi korištenja vozila za privatne potrebe ne utvrđuje primitak u naravi, troškovi koji nastaju uporabom vozila priznaju se u visini 70 posto. Budući da prema poreznim zakonima postoje dvije alternative, ne postoji obveza obračunavanja primitka u naravi pa poduzetnici mogu odabrati povoljniju inačicu.