Zadaća je interne revizije preventiva, a ne istraga

Interni revizori za gospodarstvo certificirani su bez javnih ovlasti, dok državni revizori imaju te ovlasti, ali im nije priznat međunarodni status. Unatoč tome, interni revizori iz državne uprave nastoje položiti ispite i za komercijalne certifikate kako bi mogli ući u financijski sektor gospodarstva.

Na prezentaciji rezultata istraživanja nije bilo govora o tome da u Hrvatskoj i dalje vrijede dva certifikata internih revizora, jedan za komercijalne (u gospodarstvu) i drugi za interne revizore u (državnim) upravno-administrativnim tijelima i ustanovama. Predstavljanju istraživanja nisu prisustvovali ni šefovi državne ni komercijalne revizije, Danijela Stepić, ravnateljica Uprave za harmonizaciju unutarnje revizije i financijske kontrole u Ministarstvu financija, kao ni Stanko Tokić, predsjednik Hrvatskog instituta internih revizora. Rezultati predstavljenog istraživanja odnose se samo na internu reviziju u tvrtkama, a ne i u tijelima javnoga sektora.

U predstavljenom istraživanju Hrvatskog instituta internih revizora i PricewaterhouseCoopersa iz Zagreba nema ništa konkretnog ni o stručnom vrednovanju učinkovitosti interne revizije. Ni riječi o tome u kakvom su odnosu ocjene glavnih internih revizora, primjerice HEP-a, HFP-a, Podravke i ostalih velikih tvrtki u kojima su nakon ocjena njihovih glavnih revizora izbile velike afere.

Prema rezultatima istraživanja, u Hrvatskoj je očekivano nešto niža razina interne revizije nego u svijetu. U komercijalnoj internoj reviziji najveći je problem slabija komunikacija s nadzornim odborima, a prenaglašena s menadžmentom i osobito s financijskim direktorima. Prema gospodarskim granama, interna revizija najrazvijenija je u financijskom sektoru – na svakih 125 zaposlenih dolazi jedan revizor, dok u ostalim gospodarskim granama jedan interni revizor dolazi na 300 zaposlenih.

U internoj reviziji izvan financijskih institucija u ostalim gospodarskim granama manje je i certificiranih internih revizora, a prevladavaju ‘priučeni’ računovode i knjigovode. Zabilježeni su i slučajevi da se zbog nedovoljne vlastite interne revizije ugovara izvanjska (outsourcing). No, vještine, analize i zaključci interne revizije u gospodarstvu, prema rezultatima spomenutog istraživanja, na zadovoljavajućoj su razini. Interna je revizija, tvrdi se u istraživanju, učinkovita razmjerno neovisnosti revizora od menadžmenta, a preporuke internih revizora više se uvažavaju ako iza njih stoji autoritet nadzornog odbora. Dobro je ondje gdje nadzorni odbor proziva menadžment zbog provedbe preporuka interne revizije.

Ministarstvo financija glavno je za certifikate državnih internih revizora, dok je Hrvatski institut internih revizora zadužen za certifikate komercijalnih revizora. No, Institut internih revizora nije se dao zbuniti nedostatkom javnih ovlasti ‘svojeg’ certifikata, pa se učlanio u međunarodne asocijacije internih revizora i tako stekao međunarodno priznati certifikat. Dvojnost tih certifikata zasad nikomu ne smeta. Svaki od tih činitelja, s jedne strane Hrvatski institut internih revizora i s druge Ministarstvo financija, ima, uvjetno rečeno, svoje tržište i uglavnom si ne konkuriraju. Ponegdje čak djeluju usklađeno, primjerice u Zagrebačkom holdingu, gdje trebaju i jedne i druge interne revizore jer se u tom konglomeratu brojnih komunalnih tvrtki radi i o korisnicima sredstava državnog proračuna i o komercijalnim tvrtkama.

U zapošljavanju novih internih revizora u Zagrebačkom holdingu nisu štedjeli, imaju i jedne i druge na zadovoljstvo i državne i komercijalne interne revizije, odnosno Hrvatskog instituta internih revizora i Ministarstva financija. Svakom od dvaju spomenutih certifikata internih revizora nešto nedostaje: komercijalni se izdaje bez javnih ovlasti, a državnom nedostaje međunarodno priznati status. Unatoč nedovoljnim javnim ovlastima, interni revizori iz državne uprave nastoje položiti ispite i za komercijalne interne revizore jer san je svih internih revizora zaposliti se u nekoj financijskoj instituciji, po mogućnosti u najbolje stojećim komercijalnim bankama.

Očekivano se pokazalo i da se preporuke interne revizije za rješavanje banalnih problema provode brzo, dok se sporo provode one koje zahtijevaju velike promjene. U istraživanju se naglašava da je zadaća interne revizije preventiva, a ne istraga nakon afera. Glavni interni revizor mora redovito ocjenjivati stanje, tako da se može vrednovati rad interne revizije usporedbom odnosa revizorskih ocjena i afera ondje gdje su izbile.

Nasuprot komercijalnoj reviziji, u kojoj se više uvažavaju ekonomski odnosi i pravila, u državnoj reviziji djeluje se na osnovi Zakona o sustavu unutarnjih financijskih kontrola u javnom sektoru. Zakonom je propisana ‘obveza uspostave sustava financijskog upravljanja i kontrola kod svih korisnika proračuna’.

Prema odredbama članka 5. tog zakona, ‘sustav financijskog upravljanja i kontrola sveobuhvatan je sustav unutarnjih kontrola koje uspostavljaju i za koje su odgovorni čelnici korisnika proračuna, a kojima se, upravljajući rizicima, osigurava razumna sigurnost da će se pri ostvarivanju ciljeva proračunska i druga sredstva koristiti pravilno, etično, ekonomično, djelotvorno i učinkovito’.

Sustav državne interne revizije mora obuhvatiti ‘sve poslovne transakcije, a posebice one vezane uz prihode/primitke, rashode/izdatke, natječajne procedure i ugovaranje, povrate pogrešno uplaćenih iznosa, imovinu i obveze. Sustav unutarnjih kontrola obvezni su provoditi čelnici i svi zaposlenici’. Objašnjava se, nadalje, i svrha uvođenja financijskog upravljanja i unutarnjih kontrola. Uključenost poslovanja sa zakonima, propisima, politikom, planovima i postupcima, zaštitu imovine od gubitaka prouzročenih lošim upravljanjem, neopravdanim trošenjem i uporabom, od nepravilnosti i prijevara, jačanje odgovornosti za uspješno ostvarenje zadaća te pravodobno financijsko izvješćivanje i praćenje rezultata poslovanja.