Zašto (ipak) gledati ‘Brak Marije Braun’ u ZKM-u

Mlada redateljica Tea Alagić Vlašić napravila je vrlo dobru kazališnu inačicu kultnog filma ‘Brak Marije Braun’ velikog redatelja Rainera Wernera Fassbindera. Kultni film velikog redatelja, ‘Brak Marije Braun’ Rainera Wernera Fassbindera, i u Hrvatskoj je dobio svoju kazališnu inačicu. Nakon što ga je 2007. Thomas Ostermayer učinio kazališnim hitom, u ZKM-u postavlja ga redateljica Tea Alagić Vlašić koja inače živi i radi u New Yorku i režira na Off-Broadwayu. Njezina je biografija doista impresivna, pa je zagrebačka premijera i zato bila iščekivana s uzbuđenjem. Ocjena predstave uvelike kao i uvijek ovisi o rakursu gledanja i očekivanju koje gledatelj ima. No u slučaju postavljanja toga Fassbinderova teksta, proslavljenog filmom, to je posebice naglašeno. Što očekivati? Vjernost ekranizaciji, očuvanje svojevrsnoga melodramatskog, holivudskog prizvuka na kojem je sam autor inzistirao, podcrtavanje društvenih i kritičkih elemenata ili fokusiranost na kazališni medij i propitivanje svega što se može dobiti korištenjem Fassbinderova teksta i filma? Sve od ovoga jest legitimno, a čini se da se redateljica odlučila za prvu mogućnost.

Jača aktualizacija nije bila moguća jer se nije smjelo znatnije intervenirati u tekst zbog autorskih prava, pa u pozadini zanimljive ljubavne i životne priče jedne žene, ali i jedne posljednjih zemlje, ostaje slika života koji se pokušava sabrati i nekamo krenuti nakon katastrofe. Poklonici filma bit će zadovoljni uspjehom kazališnom adaptacijom, vještim oponašanjem filmske naracije i prenošenjem priče na kazališne daske. Oni koji ga nisu gledali bit će poneseni pričom i vrlo dobrim ulogama. Ostaje još skupina ljubitelja i poznavatelja kazališta, struke, dakle onih koji poznaju film, a prate oba medija. Takvi bi mogli imati viša kazališna očekivanja, u smislu redateljskih postupaka, koncepata, kazališnog tematiziranja određenog problema. Ipak, riječ je o vrlo dobroj predstavi, odlično riješenim prijelazima filmskih fragmenta, sa smislim za cjelinu i ritam, zanimljivoj impostaciji uloga koje jesu vjerne ekranizaciji, ali su jasne i zanimljive.

Predstava je također dramaturški vrlo vješto razrađena, a u dosta scena redateljica pokazuje autorsko umijeće. Pogotovo se to odnosi na tzv. skupne, odnosno ‘manje’ uloge jer su svi na pozornici cijelo vrijeme, pokazujući publici vlastite transformacije kao i uvjetovanost događajima i vremenom. Fokusirajući se na ljude, na karaktere, najživlju i najbolju sliku poslijeratnog svijeta, redateljica im stvara okvir u kojemu mogu zaživjeti, i u kojemu ih publika može prepoznati, pa tako neka eksplicitnija aktualizacija, naglašavanje da je ono vrijeme ovo koje mi živimo, nije ni potrebna jer je, uostalom, svaka dobra priča, odnosno predstava to nosi u svome podtextu.