Mogućnost izbora lošeg proizvoda nije mana, nego vrlina kapitalizma

Mogućnost izbora lošeg proizvoda nije mana, nego vrlina kapitalizma. Svako ograničenje razmjene između tržišnih sudionika korak je unatrag prema društvenom uređenju u kojem nekolicina odlučuje što ćemo i koliko trošiti.

Razmjena u slobodnom društvu dobrovoljna je, i nijedno poduzeće ne može priljavati ljude da kupuju njegove proizvode. U McDonald’su vidjet ćete nasmijane tinejdžere koji uživaju u hrani, piću i razgovoru, a ne ljude koji se crvene u licu od neugode jer ih je netko natjerao da jedu ‘cheeseburgere’. Svi dobro znamo da ljudi s užitkom sjede ispred malih ekrana uz sapunice, odlaze na koncerte turbofolk-pjevača, skidaju s interneta pornofilme i itd.

Kritičari kapitalizma ovdje će reći: korporacije ulažu golem novac da bi uvjerile ljude kako moraju jesti brzu hranu, čitati ‘jeftine’ dnevne novine i časopise, odlaziti u šoping-centre te sumanuto i na kredit kupovati ono što im ne treba. Istina je da se poduzeća silno trude prodati svoje proizvode i za to se koriste obilnim marketinškim sredstvima. No odluka hoćemo li proizvod kupiti ili nećemo isključivo je naša. Vjerojatno se svaka žena katkad nađe ‘bespomoćnom’ ispred novog modela torbice na trgovinskoj polici, a i mnoštvo muškaraca katkad ne može odoljeti kupnji još jedne vrtnje alatke. No možemo li doista za neumjerenost u vlastitoj potrošnji optužiti Pradu ili Bauhaus? Što reći ljudima koji priznaju da u kupnji više ne upravljaju svojom voljom? Intelektualci često izražavaju nezadovoljstvo time što široke narodne mase konzumiraju proizvode spomenute o ovom tekstu. No prije svega moramo reći da je odabir proizvoda stvar ukusa. A ljudi su prilično emotivni kad se počne govoriti o ukusima, i zato je netko izrekao da se o ukusima ne može raspravljati. U praksi to izgleda ovako: ako se tvoj ukus razlikuje od moga, to znači da ti imaš loš ukus – i tu je rasprava gotova.

Ipak, to ne znači da ne trebamo pokušati utjecati na ukus drugih ljudi. Ako mislimo da se truju nezdravom hranom, previše puše ili piju, možemo im nenametljivo preporučiti kako da se bolje hrane i pokušaju manje pušiti i piti. Slično je i s ‘lošom’ literaturom, filmovima i glazbom, iako su tu argumenti mnogo manje čvrsti i objektivni. U suvremenom i slobodnom društvu postoje mnogi kanali kojima se može utjecati na ljude da poboljšaju svoj život, i to se uvelike čini. ‘Dobronamjerno nagovaranje’ i prosječivanje ljudi potpuno je kompatibilno sa slobodnim društvom. Budimo iskreni, to mogu biti prilično spori procesi, s vrlo neizvjesnim rezultatima. Ali jedino čovjek koji slobodno izabire može biti odgovoran i moralan.

Sa suprotne strane stoji prisilna zabrana ili ograničenje konzumiranja nekih dobara, potpuno nekompatibilno sa slobodnim društvom. Kordoni obitelji s malom djecom nedjeljom sjede po zagušljivim hodnicima šoping-centara. Tvrdim da bi bilo ljepše da djecu odvedu u prirodu na svjež zrak. No je li ispravno da od države za ostvarenje svoje želje zahtijevam upotrebu policije? Ne, i odlična je vijest da je slobodno društvo pobijedilo u bici protiv zabrane rada nedjeljom.

Svaka zabrana i ograničenje slobodne razmjene između tržišnih sudionika za naše društvo korak je unatrag, korak prema društvenom uređenju u kojem nekolicina ljudi, članova neke agencije ili komiteta, odlučuje što ćemo i koliko trošiti. U tom društvu nema mjesta za ispunjenje naših ukusa, bili oni ‘profinjeni’ ili ‘degradantni’, ali nema ni mjesta za našu slobodu.

Mnogi će kao važnu kritiku kapitalizma istaknuti proizvodnju dobara koja smatraju neokusnima ili neprikladnima. No taj sustav omogućava efikasnu i sve veću proizvodnju tisuća različitih proizvoda koji naše najraznolikije životne potrebe zadovoljavaju na mnogo načina. Što će se proizvoditi, određuju kupci, i za svaku ljudsku potrebu naći će se poduzetnik koji će je pokušati zadovoljiti. Hodajući trgom nekoga posttranzicijskog grada, možda će vas zaprepastiti kičast izgled restorana brze hrane, ali u susjednoj uličici naći ćete dva-tri restorančića prema svom ukusu. A nijedan od njih nije postojao prije dvadesetak godina.