Skladgradnja najbrže naplaćuje

Uspješan i plan ‘A’ i plan ‘B’ Anonimnost i samozatajnost odlika su Skladgradnje i njenih partnera, što se danas čini pametnom odlukom, pogotovo ako su optužbe za koje se terete Žužul i veći dio Uprave Hrvatskih autocesta istinite i dokazive na sudu. Iako se već godinama priča da se ni jedan važniji građevinski zahvat vezan uz cestogradnju ne može obaviti da Skladgradnja ne obavi barem manji dio poslova kao podizvođač, do ostavke premijera Sanadera istražni organi nisu se zanimali za tu tvrtku. Tek nakon Sanaderove ostavke, kada su očito popustile medijsko-rodačke veze Žužulovih, u gomili afera koje na svjetlo dana izbijaju u posljednjih nekoliko mjeseci našli su se i ‘rodači’ iz Imotskog.

U zatvoru u Remetincu kao odgovorna osoba u Skladgradnji završio je Slaven Žužul, a kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utjecaj je na odgovorne u HAC-u da mu dodijele posao bojenja tunela Sveti Rok i Mala Kapela po cijeni pet puta većoj od tržišne. No, tu vjerojatno nije kraj aferama jer je Skladgradnja bojila čak osam tunela za još jedno javno poduzeće – Autocestu Rijeka – Zagreb. Slučajno ili ne, Skladgradnja je u posljednjih pet godina radila, uglavnom kao podizvođač, sve važnije trase u hrvatskoj cestogradnji.

Neki put nakon izgubljenog natječaja tu bi tvrtku angažirala konkurencija, dok bi u scenariju koji možemo nazvati plan ‘B’ Skladgradnju angažirali poznati domaći, ali i strani cestograditelji nakon što su dobili posao gradnje nekih dijelova autoceste. Žužul je u svojim rijetkim obraćanjima javnosti uvijek ponavljao da su kao kooperanti dobivali tek između šest i osam posto od ukupno ugovorenih radova, što je mnogo manje od zakonom dopuštenog.

Naime, glavni izvođač prema hrvatskom zakonodavstvu može 49 posto posla prepustiti kooperantima. Gledano u ukupnom obimu hrvatske cestogradnje, ostvareni prihodi Skladgradnje u posljednjih pet godina iznose svega 1,1 milijardu kuna, što je doista malen iznos u odnosu na ukupne troškove, ali ako su i drugi dobivali poslove na isti način kao imotska tvrtka, čitava priča s cestogradnjom dobiva elemente duboko kriminalnog posla, a ne uspjeha hrvatske građevinske operative, kako poslove na gradnji cesta vole naživati ljudi u vlasti. Možda upravo zbog toga tvrtke poput Dalekovoda, Viadukta i Skladgradnje ne istražuju ocjenjivački sudovi za najvažnije svjetske nagrađe u građevini već antikorupcijski odjel Europske komisije – OLAF.

I dobavljačima bilo dobro Stave li se na stranu sve priče u vezi s kriminalom povezanim s autocestama i Žužulom, poslovanje Skladgradnje izgleda upravo bajkovito, pogotovo usporedi li se s većim tvrtkama iz branše. Svoja potraživanja ta tvrtka je u 2008. naplaćivala za 38 dana, što je gotovo tri puta kraće od IGH i Tehnik, tvrtki koje su u istoj branši. Dobavljači Skladgradnje također su bili u boljoj poziciji nego oni u konkurentske tvrtkama – Žužulovi su svoje obveze plaćali za prosječno 40 dana.

Zanimljiva je i stavka koja govori o udjelu novčane mase u ukupnoj imovini – dok su tvrtke iz branše zadovoljne da im novac u blagajni predstavlja svega nekoliko posto ukupne imovine, Skladgradnja je čak četvrtinu imovine držala u gotovini u obliku bankovnih depozita. To, doduše, govori da Žužulovi nisu previše efikasni u poslovanju i ne angažiraju novac za širenje poslovanja, ali izgleda da im on u širenju, koje se može ocijeniti strelovitim, nije potreban. Budući da su brojke predobre da bi odražavale realno stanje stvari, pogotovo za tvrtku koja je prve reference u cestogradnji stekla 2003., sumnja u povlašteni položaj Skladgradnje i više je nego opravdana.