Dugogodišnje bolje

Država bi, kao odgovor na krizu, napokon trebala razmisliti o tome što može učiniti za taj sektor i povući kvalitetne poteze kako bi poduzetnicima olakšala, prema svemu sudeći, još jednu kriznu godinu.

Pokušaju da spasi svoj obraz zbog sudjelovanja u ‘igrama’ s hipotečnim kreditima u SAD-u, investicijska banka Goldman Sachs ponudila je ispriku te osnovala fond za kreditiranje malih i srednjih poduzeća u iznosu od 500 milijuna dolara. Taj je iznos, čak i za hrvatske prilike, premalen za američke male i srednje tvrtke koje se nalaze u problemima. No riječ je o hvalevrijednom projektu kojemu će svojom ekspertizom pomoći i najpoznatiji svjetski investitor Warren Buffet.

Nažalost, slične inicijative u Hrvatskoj nema – banke su, unatoč svojoj proklamiranoj određenosti prema sektoru malih i srednjih poduzeća, danas kreditno angažirane ponajprije prema velikim tvrtkama. Iako udjeli plasmana tome sektoru pokazuju blagi porast, dominantna struktura duga hrvatskih banaka odnosi se na velika poduzeća, unatoč činjenici da udio velikih u gospodarstvu nije takav.

Naime, od ukupnog broja registriranih poduzeća čak 99 posto pripada sektoru malih i srednjih tvrtki, no logika kojom se hrvatske banke vode više nalikuje onoj američkoj kriznoj poštupaliči ‘too big to fail’ – preveliki su da propadnu. Kreditira se ponajprije država, zatim poduzeća kojima kredite jamči država (brodogradilišta), velike tvrtke, a tek ako nešto ostane i mala poduzeća. Razlog takvom zanemarivanju malih je činjenica da se tim tvrtkama valja pristupiti pojedinačno, a rizik je mnogo veći nego kod kreditiranja velikih. Drugi dio medalje odnosi se na već postojeću izloženost banaka prema velikim tvrtkama – u pokušaju da spase svoj kreditni portfelj banke će učiniti sve da spase one najveće, dok malima ostaju samo mrvice.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u prvome polugodištu ove godine ukupni prihodi malih poduzeća pali su u odnosu na isto razdoblje 2008. godine za nešto više od deset posto. Podataka o ostvarenoj dobiti nažalost nema, no tu bi se vjerojatno moglo iščitati da su mala i srednja poduzeća nastradala najviše od cijeloga gospodarstva.

Što taj inače najžilaviji dio ekonomije u kojemu se promjene događaju najbrže i najočitije može očekivati u sljedećoj godini? Generalno, ništa dobra. Iako su procjene međunarodnih bankarskih institucija poput Svjetske banke i EBRD-a za Hrvatsku pozitivne i previdjuju rast BDP-a u drugom kvartalu sljedeće godine, svjetlo na kraju tunela za male i srednje poduzetnike nije ni na vidiku. Naime, taj sektor pati od boljki koje mu je nametnula ekonomska politika u proteklom desetljeću, a ova kriza te je nedostatke samo još više naglasila. Mali i srednji poduzetnici uglavnom se bave djelatnostima koje nisu konkurentne na svjetskom tržištu, malo izvoze (jedan od razloga je i politika tečaja koja gotovo onemogućuje i izvoz), ne posjeduju moderna tehnološka rješenja koja bi im povećala konkurentnost, premalo su mobilni i, što je najgore, nedostaje im poticaj države.

Unatoč raznoražnim programima namijenjenima sektoru malih i srednjih poduzeća, bespovratnim potporama i poticajima, raznim agencijama kojima je dužnost pružati pomoć tom dijelu gospodarstva, oni su ipak marginalizirani i ostavljeni da se sami snalaze u krizi. Nekima od njih, točnije onima koji su shvatili da im je Hrvatska premala za razvijanje održivog biznisa i posjeduju dovoljno znanja da mogu parirati konkurenciju u svijetu, i danas ide dobro, no njihov se broj u odnosu na cijeli sektor mjeri u promilima. Riječ je uglavnom o tvrtkama iz IT sektora te još ponekim granama industrije.

Onih koji su suočeni s problemima ipak je mnogo više. Pokazuju to i podaci Fine o rastućoj nelikvidnosti, koja se s velikih državnih poduzeća preljeva i na male i srednje poduzetnike kao njihove partnere, a koja zbog nedostatka obrtnih sredstava kod financijskih institucija prijeti zatvaranjem mnogih malih tvrtki u zemlji. Gubitak posla i sveopće neplaćanje, jasno je iz pokazatelja o broju aktivnih obrtnika, taj segment gospodarstva snažno pogađa. Broj insolventnih obrtnika u godinu dana porastao je 13,4 posto pa potkraj rujna svoje obveze nije moglo podmirivati čak 34,9 tisuće obrtnika ili…

U privatnom sektoru bit će mnogo sagrađenih a neprodanih projekata. Ono što se moralo završiti završeno je ove godine, a u sljedećoj se može očekivati posvemašnji zastoj. Tvrtkama iz tog sektora spas će biti poslovi u inozemstvu, no vrlo je malo onih koji to mogu učiniti, bilo zbog činjenice da domaći građevinarji nisu konkurentni cijenom ili zbog nedovoljnog iskustva.

Preostalim tvrtkama koje se bave maloprodajom također se ne piše dobro – proces konsolidacije u trgovini nastavit će se i u 2010. godini, a to znači propast ili pripajanje malih i srednjih trgovaca. U industrijskom sektoru još je gore – drvna, tekstilna i preradivačka industrija već su danas u dubiozama, koje će vjerojatno biti još i gore. Vjerojatna prodaja brodogradilišta ugasit će i mnoge kooperante koji su opsluživali taj sektor. Jedino se za turističke radnike može predvidjeti svjetla budućnost, no i tu valja uložiti napore kako se strategija razvoja turizma, koji je podstica naslonjen na mala i srednja poduzeća, ne bi vodila u pogrešnome smjeru.

Poseban problem predstavlja i poljoprivreda, kojoj tek predstoji okrumpnijavanje. Poljoprivredni proizvođači, vidljivo je to i po nekoliko prosvjeda ove godine, pate od dviju boljki – ovisnosti od države i poticaja te nedovoljnog iskustva u poduzetničkim pothvatima. Za razliku od drugih grana gospodarstva oni su se uspjeli izboriti za pomoć države te sada uspjevaju održati glavu iznad vode, no pitanje je do kada? Problem poljoprivrede je ponajprije politika poticaja u Europskoj uniji koja naše seljake čini nekonkurentnim na susjednim tržištima, pa bi tu, ako igdje, država trebala biti čimbenik koji bi pametnom politikom trebao seljake uvesti u EU spremne za pritisak konkurencije.

To znači prelazak s tradicionalnih kultura na one koje u danom trenutku donose visoke profitne stope, a ne uporno inzistiranje na onima koje ne donose profit.

Budući da se od bankovnog sustava ne može očekivati da vodi državnu politiku, boljšak sektora maloga gospodarstva može se postići jedino pametnom politikom države. Neki potezi u tom smjeru već su učinjeni, poput inicijativa za spas tekstilne industrije. Valjalo bi učiniti i mnogo više, primjenjujući strategiju primjerenu svakom pojedinom segmentu u kojemu posluju mali i srednji poduzetnici. Osim kreditiranja putem HBOR-a kao razvojne banke, mnogo se može učiniti i putem državnih tijela, ministarstava i agencija, no valjalo bi prije toga donijeti strategije kojima bi se naznačilo točno što se želi postići.

Mali i srednji poduzetnici naviknuli su na to da se moraju sami snaći žele li prosperirati. Najveći broj njih ipak će se morati osloniti samo na sebe, a država bi, barem pod utjecajem krize, mogla napokon razmisliti o tome što želi učiniti s malim gospodarstvom i povući kvalitetne poteze kako bi poduzetnicima olakšala, prema svemu suđeci, još jednu kriznu godinu.