Investicije treba usmjeriti u izvozne proizvode

Kako riješiti problem nelikvidnosti? U deficitu i država i poduzeća i građani. To je izvor nelikvidnosti s jedne strane, rasta vanjskog duga s druge i pritiska na potražnju u kunama s treće strane. Treba krenuti od odnosa investicija i štednje. Naše su investicije premašile 30 posto BDP-a, a štednja je bila manja od 25 posto. Tu smo razliku nadomjestili zaduživanjem. Prvi je korak koji može napraviti ekonomska politika smanjiti investicije na razinu štednje. Drugo, poslije njihova usklađenja investicije treba usmjeriti u produktivne industrije i proizvode s kratkim rokom povrata. Više ne možemo sagraditi ni kilometar autoceste, nijednu sportsku dvoranu. Svaku investiciju treba usmjeriti u izvozne proizvode, i to što manje uvozno ovisne.

Zar je tečaj jedini krivac? Što je s uništenim tvornicama u kojima više nema izvoznih proizvoda? Naravno da nije sve u tečaju. Ali ako ste tečajem odredili da je domaća roba skuplja od inozemne, onda se drukčijom politikom moraju sniziti troškovi proizvodnje, a to se nije dogodilo. Točnije, nije se dogodilo osmišljavanjem nove industrijske politike koja bi poticala poduzeća da stvaraju novu dodanu vrijednost. To se događalo samo manjim dijelom relativnim smanjenjem plaća. No većina se plaća politički ne može smanjivati, i taj se teret jednostavno prebacio na nezaposlenost. Dakle, imamo dva učinka takve politike: velik vanjski dug i malen radni kontingent – osim administrativnog, jer smo ljudje iz radnoga kontingenta prebacili u neradni. Trošak tranzicije zapravo je platilo tržište rada. Danas nam je radni kontingent manji od 55 posto, a tako se ne može očuvati ekonomska stabilnost.